San i java: Jasmin Imamović (ni)je potrošen i prevaziđen lokalni političar

5
877

Na prvi pogled, potpuni je paradoks da je “najnoviji” stari Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, upravo svojim šestomandatnim pobjedama, i konsekventnim, navodno, izuzetno uspješnim, vladanjem u periodu od gotovo frtalj vijeka, istovremeno dokazao i opštepoznatu vlastodržačku banalnost usuda, da nema kraja ni konca besmislu zidanja autarhične i apsolutizirane moći na valovima formalnih izbornih pobjeda. I to je zorno, do pučke faktografske vulgarnosti, elaborirao eksponencijalnom dinamikom generaliziranog rasapa efikasnosti i, uopšte, ekonomsko-razvojne i kadrovske smislenosti vladanja koje je samo sebi svrha, kardinalno opravdanje i gotovo jedini alibi uspješnosti. Gotovo politički nihilizam.

Definitivno se ispostavilo lokalno u Tuzli, a i šire, da je sasvim moguće osvajanje političke vlasti smatrati legitimnim i krajnjim jedinim ciljem, te da taj sam čin bude i univerzalno opravdanje za komunalno i drugo nečinjenje, višegodišnju razvojnu opasnu stagnaciju i gotovo opštu urbano-kulturološku sklerozu bilo kakve inovativnosti. I sasvim je svejedno čime je taj cijeli razorni igrokaz politikantski manipulativno zaogrnut, opravdavan i naopako vrednovan, uglavnom lažima ili hrpom medijskih promotorskih stupidnih beznačajnosti.

Gotovo da je postalo suvišnim kumulativno nabrajanje političkih evidentnih blamaža ideološke neprincipijelnosti, trgovine političkim uticajem, nepotizma kao stila upravljačkog “ophođenja”ili činjeničnog konstatiranja potpunog sloma organizacijske efikasnosti Gradske uprave u Tuzli. A, posebno je objektivno kompromitirajuće, čak i trivijalno citiranje poražavajućih podataka iz godišnjih izvještaja o poslovanju značajne većine javnih preduzeća i ustanova, koji su pravi korporativni smak svijeta i „javna ludara na otvorenom“ proizvoljnosti, nebrige i uništavanja povjerene im imovine svih nas, a i svakog ponaosob.

Institucionalno, tuzlanski Gradonačelnik jeste na vrhu lokalne izvršne vlasti, ali je de facto i „Bog i batina“ domicilnog SDP-a, i može se sasvim utemeljeno reći da je potpuno „odgovoran“ za sveukupno stanje u našem Gradu zadnjih više od 20 godina, i to jeste tako. Naravno, njegovi izborni rezultati, što god da je to, govore u prilog onih koji tvrde da je Tuzla „biser uspješnosti, dobrog života i Meka multikulturalizma etc.” Ipak, to kaže jedva svaki peti Tuzlak (18 %) za „gradonačelničku krunu“, a svaki dvanaesti (8 %) se slaže da dominantnu efektivnu vijećničku vlast konzumiraju „njegovi istopartijaši“.

Sudeći po javnoj „tišini“, čini se da su svi zadovoljni. Ali, ako je to tako, onda se moramo slagati i sa „činjenicom“ da su stvarni krivci za aferu „SPO 15.maj“ njene žrtve, neke i pod zemljom, te da se gotovo nikad neće plansko-prijateljski sveobuhvatno riješiti daljinsko grijanje, konsekventno i aerozagađenje, za ogromnu većinu Tuzlaka i za njih 15% kvalitetno vodosnabdijevanje i kanalizacija, a i da samo možemo sanjati o nefekalno čistoj Jali i gradnji sistema za prečišćavanje otpadnih voda, da faktički ne postoji Industrijska zona i td. Doduše, i istine radi, nepoznato je šta o svemu tome stvarno misli blizu 70 hiljada šutnih glasačkih apstinenata u našem lijepom Gradu sa obala „Panonike“. Nadati se da su opravdano odsutni.

Uz sve to, sofisticirano uspostavljeni privatizirani lokalni medijski monopol nam svesrdno i dugi niz godina, nudi „šarenu lažu“ sistemom alternativnih činjenica
„vrline javne, poroci tajni“, ali zadnjih godina vrlo je teško dokazivati stvari koje ne postoje, barem one u „vidljivom spektru“ našeg oka: viseći vozovi, spektakularni mostovi, „Crystalico-neboderi“, natkrivena jezera i „podzemne“ saobraćajnice, pješački eskavatori po gradskim padinama, čiste ulice, pokrpljene rupe po asfaltu etc. Doduše, ne treba dušu griješiti, takav nam je i Gradonačelnik: kontrovezno varijabilan, ali, najvjerovatnije, suštinski potrošen, pohaban, prevaziđen i zloslutno zagubljen u vremenu i prostoru.
Ali, „volimo“ ga većinski izborno-birački, iako je u pitanju dugogodišnje neuzvraćena ljubav, dakle, perspektivno tragično-tragikomična.

Svakako, nakon i previše uludo protraćenog političkog vremena u Tuzli bavljenja ničim, teško je ne konstatirati „trivijalnost opšteg mjesta“ i ne odagnati svaku sumnju da je ikada i igdje bilo moguće, čak i djelimično, reformirati bilo kakav društveni monopersonalni (para)totalitarni politički organizam, čak i na mikro planu, kakav oficijelno-gradski egzistira tu oko nas. Takve socijalno-društvene kreature uvijek se dramatično uruše iznutra, npr. budžetskim slomom, ili budu „razvaljene“ spolja. Nekad i koincidirajuće. Još dramatičnije.

Konačno, opraštamo se od ove zastrašujuće 2020. godine, godine razornih masovnih umiranja naše rodbine, komšija, prijatelja, kolega, strašnih porodičnih tragedija, beznađa, depresivnog pesimizma i najave postkoronskog intenziviranja bespovratnog egzodusa desetina hiljada mladih ljudi. Za njih više nemamo bilo šta „bolje“ učiniti: otjerali smo ih u neki, za njih, bolji svijet dogledivih nada. Mi ostajemo tu gdje smo i bili, fatalno zagledani u svoje svakodnevne živote ili ono što je od njih još ostalo, parafrazirajući velikog Šandora Maraija, „čekam smrt, ali je ne požurujem“.

Mi čekamo još uvijek bolji život ili neki njegov djelić koji smo zaslužili. Valjda. (Piše: Derviš ČIČKO)

5 Komentari

  1. Ako uskoro ne donesu ( nametnu)zakon o kažnjavanju nijekanja istrebljenja održavat će se konjuktura straha u kontinuitetu i ljevog i desnog skupa ideja … a od tog se ovdje jako ljepo živi (uglavnom aktualni inženjeri duša i njihove obitelji) ….korupcija,nepotizam,znanstvena dekadencija,obrazovna degradacija,zvanje a ne znanje,afirmativna subkultura,groblja sportskih talenata,ideološki angažirani tiskani i ekaktronski mediji … amorfna svijest oblikovana za epizodne uloge… nama u biti pod hitno treba zakon protiv onih koji niječu istrebljenje … okvir koji su dobili Nijemci 1945 … denacifikacija prostora!… onda će epizodist morati naučiti scenarij bez improvizacije imat će životnu ulogu i odgovornost … svako negiranje istrebljenja treba kazniti po EUropskim zakonima i osloboditi ovu Bosnu straha !

  2. …Da ludilo … preblaga rijec i potrošena u cijeloj konstelaciji surove stvarnosti koja se rotira spinom začaranog kruga u zadnjih 25 godina… Jedini naćin da se stvari pokrenu sa mrtve točke je usvojiti zakon o nijekanju istrebljenja … samo na taj način ćemo moći promjeniti šlagvort izborne kampanje inženjera duša koji zazivaju novo istrebljenje i koji oponiraju istom (ukazujući kao na pogubnost takvih ideja i njihovih proklamatora)i u lijevom i desnom viđenju svjetla skupina koje međusobno idealno kohabitiraju već od 1992 do danas…Promjena Dayton- skog sporazuma,ulazak u NATO i EU će biti pitanje inercije i trenutka, jer će izborne kampanje morati nositi ideje sa jasnim programima i ponuditi kandidate koji će ih morati iznijeti do kraja i snositi punu odgovornost i moralnu i materijalnu za njihovu realizaciju…ideje istrebljenja moraju biti kažnjene strogim regulama EUROPSKIH pravnih normi ( dugogodišnjim zatvorom)…kad se ljudi oslobode straha od istrebljenja donisit će ideje kulturnog privrednog obrazovnog znanstvenog sportskog i svakog drugog prosperiteta temelju rada zalaganja i jednake šanse bez korupcije i ideološke lojalnosti partije ,pokreta ,stranke, zajednice, platforme …. zakon o negiranju GENOCIDA…. zakon o negiranju ISTREBLjENjA …Osloboditi Bosnu straha … Vratiti u Bosnu snagu različitosti… Nametnuti zakon… pomoći Bosni da razvije demokraciju kao sto su pomogli Wajmarskoj demokraciji 1945 da napravi denacifikaciju !

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here