Dok se Bosna i Hercegovina priprema za još jedan izborni dan, jedno od pitanja koje već godinama nadilazi izborne cikluse ostaje bez odgovora: kako zadržati mlade ljude u zemlji. Stotine hiljada građana napustile su BiH u protekloj deceniji, a među onima koji ostaju sve češće se postavlja pitanje vide li svoju budućnost ovdje ili negdje drugo.
Upravo kroz priče mladih ljudi iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva britanski Guardianpokušao je prikazati zemlju u kojoj su generacije rođene nakon rata i dalje suočene s njegovim političkim i društvenim naslijeđem.
Na prvi pogled, razlozi za odlazak nisu tako očigledni, navodi tekst. Sarajevo je ovog oktobarskog jutra okupano jesenjim suncem, ulični kafići u sjeni Katedrale Srca Isusova su puni, a ljudi koji se zadržavaju uz kafu i cigarete miješaju se sa švedskim fudbalskim navijačima koji su stigli na utakmicu Lige nacija, koja je odigrana u subotu navečer u Zenici.
Ipak, brojne čari Sarajeva nisu bile dovoljne da zadrže mnoge mlade ljude u Bosni i Hercegovini.
Jedna lokalna organizacija koja prati emigraciju procijenila je da je više od 600.000 ljudi napustilo zemlju u deceniji nakon popisa stanovništva iz 2013. godine, kada je zvanična populacija iznosila 3,5 miliona.
Mladi odlaze, zemlja ostaje zarobljena u podjelama
Guardian navodi da se jedan od razloga za takvo stanje može tražiti u složenom političkom sistemu Bosne i Hercegovine, uspostavljenom nakon završetka rata.
Stvaranje dva entiteta, uz institucije na državnom nivou, Dejtonskim mirovnim sporazumom trebalo je osigurati mir nakon razornog sukoba 1990-ih. Tri decenije kasnije, podjele su i dalje snažno prisutne u političkom i društvenom životu zemlje.
Dok se Bosna i Hercegovina priprema za još jedan izborni dan, dio mladih s kojima je razgovarao Guardian govori o osjećaju da njihovi problemi i budućnost ne zauzimaju dovoljno prostora u javnom životu.
“Ne žele da mladi ljudi budu zainteresirani, a mladi ljudi nisu zainteresirani za politiku”, rekla je Sarah Ćato.
Ova 19-godišnja studentica političkih nauka i međunarodnih odnosa prvi put ima pravo glasa, ali kaže da se njena generacija često osjeća nevidljivom.
“Mladi ljudi ne znaju kako glasati ili za koga glasati jer nas niko ne zastupa”, rekla je, dodajući da se nespremnost mladih da se bave politikom može povezati i s njenim statusom “tabu teme” nakon završetka rata 1995. godine.
“Mislim da bi obrazovanje mladih od osnovne škole o tome kako biti dobar građanin trebalo biti obavezno.”
Različite verzije prošlosti
Guardian ukazuje i na obrazovanje kao jedno od mjesta na kojima su podjele i dalje vidljive. Djeca u Bosni i Hercegovini o nedavnoj historiji zemlje ne uče na isti način, a sadržaj nastavnih programa razlikuje se među dijelovima zemlje.
U Republici Srpskoj u nastavnom programu nalaze se i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pravosnažno osudio, između ostalog, za genocid u Srebrenici.
Istočno Sarajevo udaljeno je samo kratku vožnju od centra glavnog grada, ali nalazi se s druge strane međuentitetske linije. Saobraćajni znakovi ispisani su ćirilicom, dok mladi, kako za Guardian kaže 23-godišnja Dijana Papaz, odrastaju “okruženi muralima ratnih zločinaca”.
Papaz je zajedno sa Sarah Ćato radila na izložbi “Šta ako je granica u tebi?”, koja se bavi podjelama između Sarajeva i Istočnog Sarajeva, ali i načinima na koje ih mladi pokušavaju prevazići.
Odbacuje etničke etikete i za sebe kaže da je “Bosanka”, ali smatra da društvo i dalje snažno osjeća posljedice ratnih i poslijeratnih podjela.
“Moramo nešto učiniti u vezi s našim ustavom, jer Dayton nije trebao trajati 30 godina”, rekla je.
“Trebalo je da to bude privremena stvar nakon rata dok ne poboljšamo zemlju, ali to se nikada nije dogodilo.”
“Naši roditelji nam govore da idemo”
Generacije rođene nakon 1995. godine nemaju vlastita sjećanja na rat, ali o njemu mnogo slušaju od svojih porodica.
Ajna Mešić iz Inicijative mladih za ljudska prava kaže da se kontinuirani odlazak mladih i obrazovanih ljudi iz Bosne i Hercegovine može povezati i s pritiskom koji osjećaju u vlastitim domovima.
“Naši roditelji nam govore da idemo”, rekla je.
“Dok sam odrastala, moja sudbina je bila da budem advokatica u Njemačkoj. Onda sam se negdje u srednjoj školi sjetila da imam slobodnu volju. Ali mnogi roditelji će vam reći da su rat vodili ni za šta i da ne žele da i mi živimo ovdje.”
U zemlji koja je u proteklim godinama izgubila veliki broj stanovnika upravo je odlazak mladih postao jedno od pitanja koje nadilazi jedan izborni ciklus.
Guardian zaključuje svoju priču slikom Bosne i Hercegovine u kojoj mlade generacije odrastaju bez vlastitih sjećanja na rat, ali unutar sistema i društvenih podjela koje su iz njega proizašle. Za mnoge od njih dilema više nije samo kako promijeniti zemlju u kojoj su rođeni, nego i da li u njoj uopće ostati. (tl)