Graditeljski podvizi: Kako su prije 35 godina u Tuzli spašeni Srpska pravoslavna crkva i Vladikin dvor

Prije nešto više od 35 godina tadašnja jugoslovenska javnost saznala je za nevjerovatan podvig graditelja koji su, primjenom u to vrijeme poznatih tehničkih dostignuća, uspjeli od rušenja spasiti zdanje Srpske pravoslavne crkve iz 1873. godine i, uz njega, Vladikin dvor izgrađen 1910. godine, na prostoru tadašnje Srpske varoši u Tuzli.

Danas su oba ova objekta zdanja upisana u bh. kulturno-istrorijsku baštinu i pokazuju kako su se u Tuzli, umjesto rušenja, mogle spasiti mnoge vrijedne građevine iz austro-ugarskog i postsocijalističkog razvoja BiH.

Objavljujemo članak, objavljen 13. septembra 1988. godine, u zagrebačkom “Večernjem listu” njihovog dugogodišnjeg dopisnika iz Tuzle, M. Petrovića (Foto: Slavko Zabuš, pok), koji govori o tome kako je upravo u Tuzli prvi puta u Jugoslaviji primijenjeno rješenje spašavanja ogromnog objekta, bez rušenja, i bez naknadne izgradnje, kao što je, primjerice, urađeno prilikom obnove tzv. Baroka na Trgu slobode.

U najkraćem, u spašavanju SOPC-a i Vladikinog dvora, primijenjeno je rješenje inžinjera građevinarstva Nikole Sapunara, stručnjaka Građevinskog instituta iz Zagreba.

Ostavljamo čitaocima da iz teksta više saznaju o poduhvatu koji je imao velikog odjeka u Evropi, a mi ćemo reći samo to da je u pitanju prvi primijenjeni slučaj tzv. horizontiranja zgrada. Zgrada se dizala milimetar po milimetar, uz nadzor stotinjak radnika i stručnjaka, upotrebom 67 hidrauličnih dizalica i određenog broja pumpi. Ilustracije radi, u jednoj pumpi pritisak je bio kao u bombi od 400 bara!

Jedna je strana Vladikina dvora dignuta dvadesetak, a druga, ugroženija, sedamdesetak centrimetara. Ispod je ubrizgano stotinu prostornih metara betona. Ilustracije, radi, težina Vladikinog dvora iznosila je 5.500 tona, a Pravoslavne crkve 3.600 tona. Podvig su realizirali radnici tuzlanskog “Tehnograda” i banjalučkog “Univerzala”.

Podvig bez presedana i dokaz kako su se u Tuzli, da se htjelo, da nije bilo “usijanih glava” sklonih samo rušenju, a s razvojem tehnike i tehnologije u građevinarstvu na današnjem nivou, mogla spasiti mnoga vrijedna kulturno-istorijska zdanja poput Pošte, Biblioteke, stare zgrade Općine, Kamenog suda, hotela Beograd, Dom zdravlja, Lječilište Slana banja, Medrese, Gimnazije… (mp – Foto: Večernji list, arhiva autora, Slavko Zabuš)