Foto umjetnički adagio Mustafe Terzića (Foto)

Vrijedi posjetiti ovih dana "Mandžinu galeriju" i izložbu fotografija maestralnog Mustafe Terzića, pa makar i za kratko: nakon toga, bićemo zasigurno makar malo bolji i sretniji ljudi. I više nego dovoljno

0
408

Postavka retrospektivne izložbe raritetnih umjetničkih fotografija dr Mustafe Terzića (subota, 28. maja 2022.) u galeriji GM akademika Envera Mandžića i ispod “selektorske” ruke, takođe majstora fotografije, Faruka Ibrahimovića, apsolutno je neprocjenjivi dar “lijepe umjetnosti” našem gradu i njegovim ljudima.

Cijeli niz brižljivo probranih intimno proživljenih autorskih fotografija u crno-bijeloj tehnici i u koloru,  maestra-zaljubljenika u fascinirajuće prizore zaustavljenog vremena i prostora, okom Terzićeve kamere, ne dočaravaju samo neodoljive trenutke “vječnosti” ljepote koja neprimjetno i nezaustavljivo promiče pored nas, ostavljajući nas nijemim i gluhim pod lavinom ubilačkog potrošačkog merkantiliziranja svijeta oko nas.
Umjetničko oko i duša romantičarskog, ali autorski beskrajno samokritički strogog, “foto-kibicera” detalja koji i život ponekad znače, uvodi nas svojim organskim dahom kosmopolitske iskrenosti i ljubavi spram samozatajnih ljepota ovog vidljivog svijeta u nepregledne prostore umjetničkog doživljaja “obične” stvarnosti, pretvarajući je u sublimiranu neodoljivu ljepotu neponovljivosti prizora fotografijom “zarobljene” prošlosti.
Mustafa Terzić nam ingenioznošću jednostavnosti kompozicije svojih fotografija, njihovom smirenošću i sopstvenom izmirenošću “sa samim sobom i sa cijelim svijetom”,  naizgled,  na vrlo jednostavan i prihvatljiv način, demonstrira univerzalnost istine umjetničkog načina prožimanja “ljudi, stvari i svijeta” oko nas. Time dokazujući da je upravo fenomenologija ljepote, prostori duhovnosti, ljubavi i onoga svega unutašnjeg i racionalno neuhvatljivog, isključivo “objektivna subjektivnost” u oku posmatračevom.
Terzićeve umjetničke fotografije gotovo identičnom distancom stvaralačke utišanosti osjećajem ljudske, i svake druge, prolaznosti, “gledaju” u nas licima djece i odraslih ili začudno “produhovljenom” panoramom prepoznatljivih industrijskih postrojenja, vjerskih građevina etc., progovarajući nekim univerzalnim esperanto jezikom prepoznavanja i bliskosti spoznaja zajedničkih sudbina “obećane” konačnosti.
Može se za trenutak i učiniti da je međusobna zagledanost “eksponata” i lica posjetitelja u tišini lijepog prostora GM, samo priprema i uvod u neku željenu transcedentalnu komunikaciju na razini transkulturoloških neuhvatljivih valova ljudskog humanizna i dobrote, kao jedine pouzdane šifre puta opstanka, navodno, “najpametnijeg primata”.
Vrijedi posjetiti ovih dana “Mandžinu galeriju” i izložbu fotografija maestralnog Mustafe Terzića, pa makar i za kratko: nakon toga, bićemo zasigurno makar malo bolji i sretniji ljudi. I više nego dovoljno. (Derviš Čičko)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here