Pod prijetećom toljagom aktualne politike koja svemu sudi, uz sigurnog i vjernog saputnika i saveznika vjere i vjerskih zajednica te asistenciju vjerskog poglavarstva u borbi za osvajanje vlasti – po principu Cuius regio, eius religio („Čija zemlja – čija politička vlast, toga je i vjera!“), a poslije se usluge tale i nagrađuju odabrani kadrovi pozicijama i pogodnostima u strukturi vlasti i javnim ustanovama, od ministarskih fotelja i rukovodnih i direktorskih pozicija pa do akademskih titula i pozicija na Univerzitetu – zagrljaj politike i vjersko-duhovne hijerarhije nisu garancija puta u moderne građanske civilizacijske tokove. Nijedna vlast, pa ni lokalna, ne voli i ne podnosi partnere na javnoj sceni; prigrbit će sebi sve što je vrijedno i uspješno i okititi se oreolom uspjeha i slave, dok su u „mišijoj rupi“ kada je u pitanju odgovornost u izvanrednoj situaciji. „Bezosjećajna i bestidna oholost tuzlanskih javnih dužnosnika, posebno praksa onog ‘prvog među njima’, i odsustvo bilo kakvog ‘osjećaja stida kao unutarnjeg alarma savjesti’, ukazuju na civilizacijski slom bez novijeg presedana“ (D. Čičko).
Došli smo i do toga da čaršija, ulica i internet-mreže (Facebook i ostale) oblikuju javno mnijenje i stvaraju lažnu sliku o društvenim pojavama i stanju nacije, uz hvalospjeve bez mjere o pojedincima, njihovim „naučnim i intelektualnim“ performansama ravnim genijalnim i magičnim dostignućima – kakav je primjer navoda o nesuđenom ambasadoru koji je „univerzitetski profesor, akademik (sic) i bosanskohercegovački velikan ekonomske misli, doskorašnji (nekoliko mjeseci) premijer Tuzlanskog kantona“, čiji navodi prelaze granice dobrog ukusa hiperbolizacije (kojim povodom?) lika i djela, stvarajući sliku laskave ironije, taštine, slijepe sujete i lažnog osjećaja ugodnosti onima kojima to odgovara i hrani njihov napuhani ego, uz malu opasku izostanka još recentnijih navoda u opisanom curriculum vitae, npr. doprinosu „velikana ekonomske misli“ naučnom rodoslovu Sveučilišta u Vitezu, Univerziteta u Travniku i još kojekuda u širem okruženju, kao i političkom backgroundu i povijesti djelovanja. Ljudi moji, pa je li to moguće, tu pored nas hoda, pozira takav um i mag nauke! Da čovjek ne povjeruje! Panegirik za slavu i divljenje. Vidljivo su pogubljeni standardi sistema vrijednosti, pogotovo u odnosu na one koji nisu u toj „koloni“, koji su pristojno skromni, s kojim povodom i namjerom javnog predstavljanja životopisa.
Pojedinac koji misli i kritikuje postaje otpadnik od vjere i morala
Zašto je danas kritički duh koji lebdi nad nama postao prijetnja sistemu i politici na vlasti? Umjesto da je strašilo neukima i „čuvarima“ poretka, kritički duh treba „prizivati“ i prihvatiti da bude naš saveznik u razumijevanju i rušenju ustajalih dogmi i okoštalog mentalnog okvira koji se nameće i reproducira u svim društvenim sferama, od škole do stranačke centrale, crkve i džamije, porodice, radnog kolektiva, kolegijalnih i prijateljskih druženja – posvuda. Kako to da pojedinac koji kritički misli postaje neprijatelj, opasnost po poredak, opasnost za svoj narod i otpadnik od vjere i morala, te da se neko stigmatizira, odbaci i ekskomunicira iz javnog života pod prijetnjom nadređenog u državnoj službi da će ostati bez posla i egzistencije ako nastavi kritički misliti i djelovati ne ugrožavajući drugoga po bilo kojem osnovu? Pogotovo neko ko iza sebe ima djelo – naučno, književno, umjetničko, posebno djela svjedočanstava memorijalno-dokumentarne literature i kulture pamćenja grada Tuzle, aktivist pokreta za ljudska prava i mreže nevladinih organizacija, promotor djela iz oblasti kulture sjećanja te animator i čuvar uspomena na značajne datume i ličnosti pripadnika svih naroda i narodnosti.
(Foto: Ilustracija, arhiva)
Ima tome već izvjesno vrijeme kako je kritička misao F. Alispahića, neumornog i plodnog spisatelja u raznim žanrovima i disciplinama intelektualnog i duhovnog stvaralaštva, prisilno utihla, bar u javnom prostoru i publicistici. Umjesto toga, prinuđen je na borbu protiv progona sa svih strana i svim sredstvima kojima je izložen; njegov poziv na razbijanje dogmatskog komfora vladajuće „elite“ hrabar je i odvažan čin pojedinca, nažalost bez potpore i pružene ruke, hvatanja u kolo antidogmatizma i rušenja okoštale svijesti izbezumljene, podijeljene, dogmom opijene palanačke svijesti i palanačkog duha koji je ukorijenjen u glavama traumatično imobilne svjetine. Fatmirov pokušaj da svojim kritičkim istraživanjima probudi savjest sudionika i javnog mnijenja, mijenja i potiče svijest o dubokoj društvenoj krizi i slomu teme(Foto: Ilustracija, ahiva)ljnih vrijednosti institucija i moralnih normi, presretnut je i prisilno „umiren“. Čuvari „reda“, ogrezli u svojoj sablasno samoljubivoj i nedodirljivoj umišljenoj sujetnoj savjesti, mogu mirno spavati dok ih ne probudi Buka.
Je li progon Fatmirovog kritičkog duha zato što nije ničiji? Kao da je, „gluho bilo“, došlo doba da ako nisi ničiji i „neopredijeljen“, onda si otpadnik, vjesnik kuge, kuga, ubitačno opasan po poredak, što stvara nemjerljiv strah vlasti da će izgubiti stečenu moć i zauzete položaje. Zato je Fatmir simbol borbe za kritičko mišljenje i oslobađanje od udara vlasti na temeljne vrijednosti duhovnog ustrojstva pojedinca, prava na sopstveno mišljenje i stav te spremnost da se debatuje i raspravi ono što je upitno ili nejasno, da se sučeljavaju argumenti i korigira pogrešno osmišljen ili zauzet stav iz neznanja ili zablude, a ne tiha šutnja, pritisak, odmazda i prijetnja da se ušutka, što slavodobitno poručuju s pozicija moći umišljeni „vlasnici“ naših duša. Prilika je da se i sami zamislimo, upitamo i dublje zavirimo u naše potušene duše: zašto je Fatmir ostao sam, usamljen, zbog našeg straha za sebe, straha od pobune, našeg kukavičluka, naše nečiste savjesti – napušten da se sam bori! Kakvi smo mi to ljudi i čemu ovo sve vodi? Je li zato što nemamo pravca, a bez spoznatog i osmišljenog pravca hod je u prazno, lutanje, te bez orijentacije odosmo bestraga? Javna ličnost s osobenim stilom izražavanja svojih misli i propitivanja naše stvarnosti, ukazivanja na ono što nije moralno i zakonito, „bez dlake na jeziku“, ali dobronamjerno i u ime svih nas, bit će shvaćena i pripisana njegovom karakteru, plahoj naravi koja ne nanosi boli drugima i ne „ubija“ – tako ga treba i prihvatiti i neće biti nerazumijevanja i nesporazuma. Fatmir je simbol pobune, neshvaćeni „Hasan Kaimija našega vremena“, buntovnik koga će slaviti neko drugo vrijeme i generacije. Jedina mu je „utjeha“ što je već smješten u kolonu odbačenih zajedno s već ranije odbačenim velikanima kritičkog duha, svijesti i duhovnog stvaralaštva, kao što su D. Sušić, B. Ćopić, A. Sidran, N. Ibrišimović, Dž. Karahasan, M. Ekmečić, E. Mandžić i mnogi drugi… Svjedoci smo vremena u kome živimo, stanja u kome caruju pohlepna vlast, povodljiva ulema, mito i korupcija, što simbolički podsjeća na vremena kada je Kaimi-baba, šejh i pjesnik u Sarajevu koga je 1683. godine pogodila velika suša, ljuta zima i glad naroda, predvodio siromašne mase protiv korumpirane vlasti i uleme, tražeći otvaranje magacina i podjelu hrane izbezumljenom narodu, nakon čega je protjeran u Zvornik, gdje je bilo njegovo posljednje utočište.
Šta je politika po definiciji i šta nam donose izbori?
U vrijeme kada je kritička moć uma nestala u bespućima jednoumlja, a poslušnost postala simbol ispravnog ponašanja, „ozakonjena praksa“, moramo se zapitati: je li ljudsko biće postalo čovjekom jedne dimenzije? Jednodimenzionalnu misao u društvu proizvode sistematski tvorci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama, pa tako kultura masovne zabave, kao simbolika vlasti, emitira lažnu ideološku svijest o tome da je svima dobro. Političko idolopoklonstvo podrazumijeva odbacivanje svake kritike na račun vlasti; svako neslaganje, primjedbe i kritike na račun vlasti proglašavaju se „napadom na državu“. Primjer neumorno angažiranog intelektualca, mislioca kritičke provenijencije, bio je akademik M. Filipović, koji je do zadnjeg daha svojim kritičkim duhom ukazivao na ključne i goruće probleme nacionalne, posebno bošnjačke politike, funkcioniranja države i njenih organa da bi probudio svijest masa o ključnim gorućim društvenim i nacionalnim kontroverzama i sudbinskim pitanjima, ali je uglavnom bio krivo i pogrešno shvaćen. Nisam vjerovao da će tako brzo biti zaboravljen, što nije ni čudo kad znamo da je „kratko pamćenje“ metafora za izraženu bošnjačku kulturu zaborava. Njegov esej Bosanski duh u književnosti – šta je to?, objavljen 1967. godine u časopisu Život, imao je istovremeno kulturološke i političke konotacije jer je definitivno otvorio proces ka putu dugo zapretanog i negiranog priznanja nacionalnog identiteta bosanskih muslimana (Bošnjaka) i državotvorne autentičnosti BiH – „poslije njega ništa više nije moglo biti kao ranije“.
Darovi opasnih namjera
Kada promišljamo stanje našeg društva, imamo osjećaj da su današnje generacije mladih ljudi bezidejne, uspavane, bez revolucionarnog duha i spremnosti da mijenjaju društvene prilike i odnose koji su dovedeni do usijanja i ključanja, a prirodno je da su mladi zaneseni slobodarskim duhom i željom za promjenama, jer se to prije svega tiče njih i u njihovom je životnom interesu. Ako oni ne razumiju vrijeme i historijski trenutak te hrabro ne krenu u borbu za novi društveni ambijent primjeren čovjeku, na sceni će ostati očaj i dezorijentiranost malog čovjeka koji nema nade. Na koga da se ugledaju, ko ih priprema za život i preuzimanje historijske odgovornosti za državni, narodnosni i lični građanski status? Ne vide se naznake da su mladi organizirani i spremni mijenjati ovaj svijet; jesu li se i oni utopili i ugnijezdili svako u svom nacionalnom korpusu, crpeći neke lične benefite kratkog daha koji će doći na naplatu kada isti presuše? Poruka je i savjet mladima – posebno vrijednim i talentiranim, intelektualno jakim i neovisnim, koji svoj životni put krče i trasiraju isključivo ličnim sposobnostima, radom i moralnim kodeksom, kao slobodno misleći ljudi: čuvajte se „danajskog dara“ koji vam nudi vlast! Darovi koje nudi vlast kriju u sebi opasne namjere i navođenje u oklop ovisnosti, gubitak samosvojnosti, moralnog identiteta i digniteta, uz beskrajni diktat političkim nasiljem i ucjenama, što pojedince može odvesti u teška razočarenja, psihičke krize ličnosti i sumnju u vlastite sposobnosti. Gdje su danas mladi, hrabri i odvažni likovi revolucionarnog zanosa koji razumiju vrijeme i društvene procese kao primjere simbola hrabrosti i savjest svojih generacija, poput svojevremeno Ive Lole Ribara, Rifata Burdžovića, Mije Keroševića Guje, Zvonka Cerića, Envera Šiljka…, Slavka Rodića (sa 27 godina najmlađeg generala), te herojstva i odlučnosti slavnog Hajre kapetana i mnogih drugih heroja i vizionara?
Sjetimo se dr. Mustafe Mujbegovića, kome je za sve što je dao za ovaj grad, narod i državu vlast ukinula, pored ostalog, i naziv ulice u strogom centru grada Tuzle, gdje je nekada stanovao i besplatno liječio tuzlansku radničku i gradsku sirotinju u svako doba dana i noći – zvali su ga „Crveni doktor“ – sve do njegovog četničkog umorstva 20. februara 1942. u Vukosavcima. (Da bi zabašurili svoju nečistu savjest, vlastodršci su pronašli neki zabačeni sokak u gradskom predgrađu i izvjesili tablu s imenom ovog velikog humaniste). Brisanje njegovog imena iz memorije sjećanja ovoga grada jeste i „zahvalnost“ njegovoj kćerki dr. Veri Mujbegović, koja je napisala i posvetila Tuzli jedinstvenu i rijetku literarnu spomenicu pod nazivom Tuzla moje mladosti (knjiga I i II), koju je sama financirala i podijelila narodu. Krajnji je paradoks kako se kod nas pojedinosti i događaji iz prošlosti brzo i olako zaboravljaju; primjeri premoduliranja sjećanja, odsustvo rekonstrukcije sjećanja i trajnog pohranjivanja u dokumentima odgovarajućih institucija mogu se tumačiti kao kultura zaborava ili je u pitanju tzv. bosanski nehaj?
Kome ne pristaje i ne priliči ‘turban učenosti’?
Mi nemamo tradiciju ozbiljnog političkog promišljanja, pa i u intelektualnim krugovima vlada interesno sektašenje, pretpostavljamo najviše iz nužde da bi se opstalo u životu: pod noge se bacaju univerzalni principi i traži se spas u skutima svog nacionalnog kartela, jer je lakše izmicati se i nemati mišljenje, pošto je iznošenje vlastitog kritičkog mišljenja izlazak na brisani prostor, a to je već rizik i izazivanje sudbine. Intelektualci konformistički izbjegavaju govoriti, tumačiti stvarnost i pojave oko nas, a ako progovore, onda je to riječ samo o onoj „drugoj strani“, a ne uslovno „svojoj“. Mi nemamo tradiciju obrazovano-intelektualnog svijeta da javno djeluje, da se ne šuti; nema argumentirane javne reakcije na društvene pojave i stanje u društvu, nemamo infrastrukturu za javno mišljenje, obrazovna produkcija je umanjena i reducirana, ljudi nemaju potrebe za čitanjem, zadovoljni su samo informacijama preko TV-slike i internet-mreža, pa se stvara novi klasno-socijalni sloj (ruralno-mahalski mentalitet) koji preovladava. Bez akademske autonomije i digniteta naučne misli kao temeljnog smisla osnivanja i postojanja ovakvog tipa organiziranog akademskog obrazovanja nema niti slobode misli, uspravnog čovjeka kao pojedinca.
Doživjeli smo svojevremeno čak i to da kantonalna vlada potvrđuje izbor rektora Univerziteta! Politika se, kao nezaobilazni saveznik i konsultant u arbitriranju, nametnula kao pokrovitelj kadrovskih izbora rukovodnih funkcija na Univerzitetu. Javnost osjeća da je i taj svijet pod sjenkom korupcije. Prisutni akademizam i akademski snobizam od kojeg pate izvjesni intelektualci i profesori Univerziteta koji nose „turban učenosti“ sa statusnim akademskim predznakom (mr., dr. sci., akademik) ne pristaje im i ne priliči.
Izvoli narode, birajte!
Šta je politika po definiciji? Nekada je to u staroj Heladi bilo zanimanje najumnijih i časno najmoralnijih ljudi kojima su građani povjeravali da ih vode i vladaju državom. Najsposobniji su bili pozvani da vladaju na dobrobit cijele zajednice. U šta se kod nas danas politika pretvorila? Svojim očima gledamo i ne vjerujemo da neki likovi mogu nešto pametno smisliti i izgovoriti; političari su kod nas postali karikature i nakaze normalnosti i najnepopularniji dio društva – uglavnom su to imitatori, bezidejni likovi, sitni jadni profiteri koji sebe vide samo kao priliku da se nešto ušićari od izbora do izbora, obično skorojevići u svim domenama života, neiživljeni i gladni svega što je standard normalnog ponašanja, karaktera i sistema vrijednosti. Već godinama svaki novi i naredni izborni ciklus iznjedri lošije kandidate kao predstavnike u organima vlasti (S. Nuhanović).
Sutra će biti opći izbori; odavno su izvješeni i polijepljeni plakati, a na njima odabrani neuvjerljivi likovi oskudnog i neartikuliranog vokabulara te vrhunski pragmatici koji u želji za beskonačnom vlašću, moći i bogatstvom već mnogo govore i poručuju – pa izvolite narode, birajte! Npr. višestruki partijski preletač koji je promijenio previše gazda i uvjerenja, po potrebi i interesu ko nudi više, sa plakata poručuje: „Pokrenimo BiH zajedno!“; zatim lista partije koja godinama nema unutarstranačkih izbora, s dugogodišnjim paraderima i pretplatnicima na sve nivoe stranačkog predstavljanja, od gradske i lokalne do državne pozicije, grobarima socijaldemokratije, uigrani tim sa vječno nezaobilaznim kapitenom na čelu liste kojeg se ne odriču do zadnje kapi „stranačke krvi“, poručuju: „Jedna država. Jedan tim.“
Primjetno je da na nekim novim listama nema nekadašnjih perjanica pojedinih partija koji su posljednjih 20 i više godina presjedali sa stolice na stolicu gdje „legitimno“ drijemaju u raznim nadzornim odborima. (Piše: Prof. Alija Hamzić)