U sistemu kapital-odnosa sve je roba i sve se može prodati i kupiti za novac, jer je novac vrhovno božanstvo. U takvom stanju društvenih odnosa čovjek je otuđeno biće od svoga rada i proizvoda svoga rada, jer oni ne pripadaju njemu; otuđen je od samoga sebe, od svoje suštine, a time je istovremeno otuđen i od drugog čovjeka, što predstavlja stupanj depersonalizacije čovjeka kao svjesnog, stvaralačkog, samosvojnog i slobodnog bića. Prije 180 godina K. Marx u svojim Ranim radovima problematizira fetiški karakter novca: „Ja nisam ružan, jer je djelovanje moje ružnoće, njena odbojna snaga uništena pomoću novca. Ja sam po svojoj individualnosti hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge, dakle ja nisam hrom; ja sam nepošten, nesavjestan, glup čovjek, ali je novac cijenjen, dakle cijenjen je i njegov posjednik…“ (K. Marx, Rani radovi).
To naše današnje opće društveno stanje, kome politička klasa prišiva zanosne pridjeve ljudske sreće, blagostanja i pravde u uvjetima „nove demokratije“, sjajno metaforički percipira društveno biće kao izvrnuto ogledalo stvarnosti, kao „Vrijeme Izvanrednog“.
Prof. E. Zgodić ističe: „Izvanredno je opšta, nasumična i smjerana, nasilna i autonomna, iznutra omogućena i izvanjski potpomognuta dekompozicija sadašnjosti i neposredne jučerašnjice poretka Reda, Mira i Izvjesnosti“, što se u novonastalom poretku sve ruši, razvaljuje i razgrađuje, te na tim razvalinama nastupa vrijeme beskrajnih prilika za uspjeh. „Izvanredno je užareno vrijeme šansi… Grč i nemilosrdnost, surovost i gramzivost i jesu na tlu neobuzdanih šansi… Sve vrvi od šansi, one same mame, navode, omamljuju… u pohlepama izniklih aktera Izvanrednog – onih koji nose nasilje, teror, demagogiju, opsjene. Iza nacije, i partije, i individue bukti sirenski pjev šansi… Na tlu sirove sile plamti svijet šansi, na toj areni Izvanredno favorizira izmigoljeni svijet anonimnosti. U stanju Reda bezlični, u ćoškovima života, u memljivim podrumima vlastite marginalnosti… a sad u doba Izvanrednog, glavni njegovi akteri, u palačama od krvi i zla, sjaja nasilja, smrdljivog sadizma i svakovrsne izopačenosti… pogotovo kad je ono narkotizirano vjersko-etničkim zlom“ (isto, str. 221).
Od krimi-klanova do srastanja kriminala i politike
Preuzimajući vlast, vlastodršci po ustaljenoj praksi i automatizmu misle da su postali vlasnici teritorija i prirodnih materijalnih dobara (tzv. zapišavanje teritorija), nekretnina i javne infrastrukture (javnih preduzeća), vršeći feudalizaciju okupiranih prava upravljanja i korištenja društvenih resursa, pa čak i postajući vlasnici ljudskih duša svojih podanika, njihovog duhovnog, intelektualnog blaga i kulturnog naslijeđa. Dokle dosežu ti talovi govore mnogi primjeri koji vode od krimi-klanova pa do klasičnog srastanja kriminala i politike te osiguravanja materijalne dobiti i bogatstva bez rada i truda, krađom, na šta bi grčki filozof Heraklit takvima poručio: „Ne presahlo vam, Efežani, bogatstvo, da bi na vidjelo izašlo vaše nevaljalstvo“. 
(Uz časne izuzetke, mediji su danas više u službi političara nego naroda – Foto. Arhiva)
Novac je danas postao statusni simbol sveopće moći, prije svega političke – sve je njemu podređeno. Pomoću novca možeš ispuniti sve svoje želje i pribaviti sve: kupiti diplomu, osvojiti ženu, održavati zdravlje, imati i izdržavati ljubavnicu, putovati svijetom… „Ljudi se prepoznaju u svom standardu, njihova duša je u njihovim automobilima, stereo-uređajima, dvoetažnim kućama, kuhinjskoj opremi“ (H. Marcuse). Sistem, novac i politička moć „kolonizirali su“ naš svakodnevni život, suptilno nas profilirajući po svom obrascu i svojoj mjeri (J. Habermas). Iz tog društvenog stanja izrodio se „čovjek jedne dimenzije“ (H. Marcuse), čovjek potušenog kritičkog mišljenja, poslušni konformist koji iz straha za svoj položaj slijepo i nekritički aplaudira vladajućem poretku, nadajući se da će tako izvući neku korist, dok se kritička moć njegova uma gubi u bespućima jednoumlja. Rezultat takvog stanja jeste i opća moralna degradacija društva, kolektiviteta i same ličnosti. Ljudi su u strahu, narodni zastupnici i politički prvaci nisu vjerodostojni narodni predstavnici kojima se „ne može oprostiti kompetencija, neznanje, naivnost i nedosljednost u mišljenju i postupanju“ (M. Filipović). Moralna obnova zahtjev je našeg vremena, kao i profiliranje moralnog lika na standardnim moralnim vrijednostima, na principu dostojanstva čovjeka i kategoričkom moralnom imperativu Kantove filozofije: „Budi ličnost i poštuj druge kao ličnosti“. Ovo nije moralna lamentacija nad neizvjesnom sudbinom, nego poziv i poruka da oživimo vitalitet narodnog duha i kreativnih snaga u iskoraku iz ove prijeteće letargije i prijeteće „traumatične imobilnosti“.
Palanački duh i zatvorenost svijeta
Današnji Homo sapiens-homo liber je u rascjepu između formalne slobode (sloboda kretanja, elementarna građanska prava, pristup informacijama?) i stvarnog, realnog statusa te osjećaja zarobljenosti nevidljivim silama (ekonomski položaj, ovisnost o vlasnicima novca i teror vlasti nad našim životima). Upada u stanje gdje postaje Homo ludens (čovjek igračka i privjesak), čiji je krajnji rezultat stanje Homo homini lupus est (čovjek je čovjeku vuk) – stanje kada je čovjek čovjeku opasnost i najveći neprijatelj, njihov odnos je samosvojan i samoljubiv, uz odsustvo empatije i solidarnosti, gdje jedni u drugima vide šansu za prevaru i izvlačenje lične dobiti koja je lažna i prividna. Novi društveni ambijent profilirao je duhovni i moralni lik jednodimenzionalnog čovjeka današnjeg vremena koji je pokoren i potčinjen sistemu, duhu zatvorenosti, ili kako ga R. Konstantinović naziva – palanački duh. Palanka nije samo geografski pojam i prostor; palanka je metafora jednog zatvorenog načina mišljenja, stanje duha. Ona je po duhu filozofija i mentalitet jednog svijeta jednoumlja zatvorenog u sebe, u „svoj red i mir“ koji zazire od svake mogućnosti promjene, sumnjičav prema svemu novom i drugačijem, uz parolu „Ne talasaj!“. Svaki pokušaj dizanja glasa i kritičke misli proglašava se izdajom i neprijateljstvom, zlim duhom koga treba ušutkati, protjerati i prokazati, jer remeti postojeći obrazac „reda i mira“ i prijeti destabilizacijom zajednice i sredine gdje je „milina“ živjeti.
U takvom svijetu mi danas živimo, u duhovnom oklopu kome je pokrovitelj politika koja je samoproglašeni titular „čuvara“ našeg identiteta i „vječnog mirnog sna“. Politika traži poslušnost, svaki neposluh se kažnjava i ne dozvoljava da je se propituje; nema tu šta da se prigovara, kritizira ili mijenja, već se treba uklopiti, onako lagano, konformistički stati u kolonu gdje se lakše toplo ugnijezditi nego drugačije misliti. „U gomili smrdi, ali je toplo“ (M. Krleža). O stilu i karakteru tog svijeta malograđanštine, nepodnošljivosti svake različitosti i moralne baruštine M. Selimović piše: „Ulizice, to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“
Neće biti iznenađenje ako se isti i ini amoralni likovi nađu na predstojećim izbornim listama.
Zašto je danas kritički duh postao bauk
Živimo u gradu Tuzli koji nije razdijeljen po vjerskim, etnonacionalnim pripadnostima i drugim podjelama; ovdje je bio i ostao princip suživota (u različitostima nam je izvor snage i opstanka), sredina koja ima tradiciju bunta i pobune protiv nepravde, terora sistema i iskrivljene politike, tradiciju revolucionarnih ideja i kritičke misli. Pa se otvoreno pitamo: zašto je danas kritički duh, koji lebdi nad nama, postao bauk (opasnost, strašilo, prijetnja) aktualnoj politici, političkoj moći, dogmi, komforu, konformizmu i statusu quo? Kako iz ovakvog općeg stanja našeg društvenog bića sagledati i odrediti njegov položaj i perspektive pojedinca kao moralnog bića sa svim odredbama standardnog sistema vrijednosti primjerene običnom, normalnom čovjeku, građaninu i sudioniku tekućih prilika i vremena u kome živimo? Kakav je to u pitanju „nesporazum sa svijetom“ (S. Mehmedinović)?
Mi nemamo etablirane medijske scene gdje se producira kritički duh i odvija i vodi sučeljavanje kritičkog mišljenja na razne društvene procese, teme i dileme svakodnevnog života, projekcije budućnosti i naše sudbine u ovom prostoru i vremenu. Standardni i najdostupniji mediji „širim narodnim masama“ (TV, dnevne novine, internet-mreže i portali) zarobljeni su profanim i ispraznim programskim šemama i temama dnevnih izvještaja „sa terena“, obavezno garniranih hvalospjevima određenim polito-ideološkim opcijama koje su trenutno na vlasti. Neumorni i neumoreni kritički duh koji prepoznajemo – koji budi usnulu svjetinu iz stanja opće letargije i otvara vidike osvješćivanja i buđenja kritičkog prosuđivanja stvarnosti i pojava oko sebe – prepoznajemo u redovnim prilozima, komentarima, javnim istupima, knjigama, uredništvu i kolumnama koje potpisuju E. Avdić, Z. Dukić, M. Petrović, M. Franković, D. Čičko, F. Alispahić i…, ranije S. Kovačević, N. Alispahić, S. Alić, V. Pavlović, J. Žunić Kapetanović, N. Hrustanbegović, Ć. Sarajlić, A. Adamović i… koji zrače reaktivnom aktuelnošću na tekuće i dnevne događaje te drže svježinu i aktualnost kritičke misli. (Piše: Prof. Alija Hamzić)
(Nastavit će se)