Svijest o kritičkom mišljenju, spremnost i sposobnost propitivanja, provjeravanja i vrednovanja uzroka općeg stanja duha jednog društva i njegovih strukturnih dijelova podrazumijeva fokusiranje na temeljne uzročno-posljedične veze i odnose društvenih procesa, globalnih i lokalnih faktora, kolektivnog sistema vrijednosti, moralnih principa ponašanja, te tema i dilema koje oblikuju našu svakodnevicu, kakva je društvena praksa u odnosu na proklamirane principe, zarobljenost historijskim traumama i stradanjima, mitovima i neriješenim konfliktima koji usporavaju ili totalno koče bilo kakav napredak, modernizaciju i racionalni dijalog. Svi se mi kao pojedinci, kao realni i zreli obični ljudi, u svom životu moramo kritički odnositi prema postojećoj stvarnosti – kako prema samome sebi, samokritički, tako i prema drugima, prema partneru, u porodici, školi, udruženjima, partiji, državi i njenim institucijama, prema svom okruženju i kolektivitetima s kojima dijelimo životni prostor i zajednički participiramo – a sve za opće dobro, opstanak, napredak i budućnost kojoj težimo.
Kritika je više od prava, ona je patriotski čin
Kritički misliti znači tragati za istinom. Otkrivati istinu znači otkrivanje stvarnih činjenica života i objektivne stvarnosti, oslobađanje od tereta nepoznatog i sumnje neshvaćenog, laži i straha, neprihvatanja prijetnji moćnih dogmatskih i „vječitih“ istina. Treba je slaviti kao umijeće vrednovanja, jer znači pobjedu ljudskog uma i razuma, put je u slobodu ličnosti, slava je slobodi ljudskog uma i razuma. Kritički misliti znači sumnjati, to je put ka objektivnoj spoznaji i rušenju, odnosno razotkrivanju nametnutih autoriteta. „Kritika je umijeće promišljene neposlušnosti“ (M. Foucault). Za razliku od kritike koja je vrlo često trenutačna, impulsivna i emotivna reakcija na aktualne procese i životna pitanja, otvoreni dijalog i kritička misao temelj su svakog zdravog društvenog poretka i nužni su kao proces dubokog analiziranja i razumijevanja društvenog bića. Američki senator J. William Fulbright je rekao: „Kritikovati sopstvenu zemlju i politiku predstavlja uslugu, jer zemlja može da pokuša da bude bolja nego što jeste. Kritika je više od prava, ona je patriotski čin, viši oblik patriotizma“ (Boško Jakšić).
Mnogo je razloga i povoda da kritički reagiramo na pojave oko nas i društvena stanja koja determiniraju naše živote, općenito na naš položaj i status po kojemu vrednujemo svoj smisao postojanja i života u datoj zajednici: jesmo li zadovoljni i sretni, ili se budimo s brigama i zabrinutošću kako preživjeti, šta će biti sutra, hoće li biti mira i kakva nam je budućnost. Stoga je kritičko propitivanje naše realne stvarnosti nužan misaoni napor i neprestano misaono bdenje koje nam osvjetljava svijest o sebi i svom položaju, vodi i usmjerava borbu i reakciju na promjenu stanja koje nije dobro te iznalaženje rješenja i sredstava kako dalje, a ne predavanje onima koji nam serviraju i kreiraju takvu stvarnost i našu umirujuću imobilnost, defetizam, malodušnost i odsustvo vjere da se nešto može promijeniti, uz predaju sudbini po onoj narodnoj poslovici „pusti mozak na pašu“ pa: „Neka bude kako bude“, „Biće kako mora“ ili „Biće ako Bog da bolje“. 
(Foto: Ilustracija, Al)
Kada promišljamo današnje stanje našeg društva, neophodne su neke napomene evidentnog statusa u vremenu i prostoru. Kao društvo u tranziciji, nismo na „vrijeme“, u historijski određenim periodima, prošli kroz reformacijske i renesansne periode ljudske, posebno evropske civilizacije, kojoj geografski i duhovno pripadamo, ali Bosnu nije zahvatila Renesansa u onom obliku kako je to bilo sa zapadnom Evropom, dijelovima Dalmacije i Dubrovnikom. Renesansni humanizam naglašavao je povratak antičkim vrijednostima i filozofiji s fokusom na čovjeka kao pojedinca, njegov razum, dostojanstvo i slobodu stvaralaštva čiji će sistemi vrijednosti obilježiti modernu civilizaciju narednih vjekovnih perioda.
Kritički misliti znači tragati za istinom
Živimo u doba konformizma i konzumerizma, zatočeni u zagrljaju materijalnog bogatstva, koje sve više postaje simbol našeg identiteta. Kuda to vodi? Jesu li ljudi sretni i zadovoljni ako imaju više novca, prepun bankovni konto, da mogu više imati i pojesti, bolje i modernije se obući, kada im je sve nadohvat ruke – mobilni telefon i automobil (danas najveće svetinje i njihovo veličanstvo) – ili su istovremeno izbezumljeni, neurotični, izgubljeni, mrzovoljni, uplašeni, jednom riječju nezadovoljni, da ne kažemo nesretni? Dolazeća vlast je svojevremeno, devedesetih godina, raspadom bivšeg jugoslovenskog društvenog i političkog uređenja, osjetila trenutak za ekonomsku tranziciju i privatizaciju društvenih sredstava i bogatstva (taj proces se teorijski definira kao prelaz s planske državno dirigirane na tržišno efikasniju ekonomiju) kao šansu za pljačku i brzopotezno bogaćenje prije svega vrhovne kamarile bliske vođi, pa su već u vrijeme dok traju rat i agresija (vanredna društvena situacija) na brzinu i pod okriljem tajnosti donijeli „zakone“ i bez stvarnog kapitala i novca omogućili trenutačno tzv. tajkunsko vlasništvo, a potom klasno raslojavanje društva, „preko noći“ stvarajući novu enormno bogatu klasnu „elitu“, dok je na drugoj strani ostao osiromašeni i opljačkani sloj radničke klase – novi lumpenproletarijat (socijalno najugroženiji sloj stanovništva bez stalnog zaposlenja, klasne svijesti i političke orijentacije). U toj nelegalnoj i nelegitimnoj tranzicijskoj atmosferi vlada totalna nepomirljivost i polarizacija političkih subjekata čije društveno stanje možemo okvalificirati kao tiho i dugotrajno vegetiranje i tapkanje u mjestu, po onoj narodnoj: „psi laju, a karavane prolaze“, i to karavane stvarnog, realnog svakodnevnog života (ekonomija, tehnologija, nauka, obrazovanje, pravosuđe, demografija…), uz odlaganje nužne reforme ustavnog uređenja države, ako se ikada desi. Vrijeme nepovratno protiče, a pojedinačna i kolektivna energija troši se na isprazna etno-politička prepucavanja i populizam.
Etničke politike, kada su vezane uz logiku krupnog kapitala i duboke korupcije, međusobno su potpuno nepodudarne bosanskohercegovačka stvarnost i postaju osnovni dezintegrativni faktor društva, pa običan građanin s pravom stiče dojam da svako „veze svoju priču“. Postavlja se logično pitanje: koje snage u datom historijskom trenutku su historijski pozvane, mogu i trebaju mijenjati društveno stanje? Na razini realne politike među njima ne postoji ni minimum sedimentiranog značenja oko kojeg bi se mogli složiti i na temelju kojeg bi se moglo graditi bolje društvo. „Naša politička zbilja je poput ispodprosječnog reality showa, važno je napraviti spektakl“ (sociolog T. Tadić). Nije li općenito današnja bosanska politika raznih boja, idejnih platformi i programa naša vječita pusta nada da ćemo jednog dana sjesti na „zelenu granu“, umorni od višedecenijskog iščekivanja koje nam, iz partijskih kabineta i fotelja u periodično cikličnom izbornom vašaru, nude kao boljitak? Zbog toga se osjeća sve veća nostalgija i raste želja da nam se vrati „pusto komunističko“, stabilna, sigurna vremena i dostojanstvo života kako i priliči svakom normalnom poretku po mjeri čovjeka. Ostaje nam da čekamo i vidimo kako će, dokle i dalje tinjati uzavreli bosanski politički lonac. (Piše: Prof. Alija Hamzić) (Nastavit će se)