Nemjerljiv je obim lične i kolektivne tragedije Tuzle proizašle iz strašnog, neoprostivog zločina nad njenom mladošću počinjenog u večernjim satima na Kapiji 25.5.1995.g. Izgubljeni ljudski životi i posljedice masovnih teških ranjavanja su nenadoknadivi, bol, tuga i patnja nesagledivi: ostaje naše kolektivno sjećanje kao duboko saosjećanje i djelimična, barem emotivna, ljudska utjeha porodicama nastradalih. Svako od nas je to mogao biti.
Na ratnoj polutajnoj zajedničkoj dženazi i sahrani, četiri dana kasnije u rano praskozorje, u ime svih građana, tadašnji zamjenik načelnika Tuzle dr. Sead Avdić (rht.) slomljenim, teškim glasom obratio se prisutnima:
…“Danas u Tuzli i suza postaje riječ, jer jedino se njome može iskazati bol za mladim nasilno oduzetim životima naših bližnjih, sinova i kćeri, braće i sestara. Jedino ta iskrena suza danas može govoriti o smrti u našim srcima, o teškoj spoznaji da ćemo sutrašnji, prekosutrašnji i svaki drugi dan buditi se i biti usamljeni za komad duše, dio srca, za jednu mladost i ljepše sutra.“…
Tuzlanski uzoriti gvardijan fra Petar Matanović, služeći časno i iskreno svom poslanju i šest gradskih imama, ostajući na Allahovom putu istine, i fra Mladen Jozić, obavili su tada tešku, pretešku službu Božiju sahrana i dženaza i oprostili se na Slanoj Banji od 58 ubijenih naših, mahom mladih sugrađana. Među njima i od malodobnog dječaka Sandra.
(Slana Banja: Noćna dženaza i sahrana mladih ubijenih prilikom granantiranja Kapije, maj 1995. godine – Screenshot, AP)
Uprkos različim kontroverznim tumačenjima učenjaka iz IZ BiH same prakse zajedničkih polivjerskih sahrana, tuzlanske efendije: Muhamed ef Lugavić (Čaršijska dž.), Hamid ef Zahirović (Poljska dž.), Hasan ef Spahić (Šarena dž.), Husein ef Resić (Brđanska dž.), Abdulah ef Hasanović (Jalska dž.) i Fehim ef Veladžić (Mejdanska dž.) su svojim prisustvom i praktično pokazali i dokazali da su svi ljudi ništa drugo do Božji robovi i da je njihova različitost samo izraz neprikosnovene želje i volje samog Stvoritelja. Ostali su u teškim vremenima vjerni Allahu dž.š. i Njegovoj istini, sebi, ljudima i vidljivom svijetu oko sebe. Za jedan cijeli život i više nego dovoljno.
Uostalom, i broj šest, u ovom slučaju „šest tuzlanskih imama“, ima i svoj poseban značaj i u islamskom učenju: „Allah je stvorio nebesa i Zemlju u šest razdoblja, Allahovom voljom, odredbom i milošću u šestom stoljeću po Miladu rođen je Muhammed, a.s., u znanosti preovladava stajalište da se Zemljina prošlost dijeli na šest geoloških perioda.“
Ipak, nakon velike trodekadne vremenske distance, bez ideje da se ulazi dublje u elaboriranje institucionalnih i ličnih razloga i motiva takvog stanja, sasvim je jasno da se potpuno neopravdano, površnim medijskim promoviranjem, naknadno kolektivni moralni uzlet „šest tuzlanskih imama“, sveo isključivo na jednog jedinog, rht. ef. Lugavića. Svi ostali su iz neobjašnjivih iracionalnih razloga, personalno gotovo potpuno zaboravljeni do apsolutne i sramno nepodnošljive ignorancije tretmanom „usputnog imobilijara sa ferhadijama“.
Primijenjena posljedična uobičajena logika domaće materijalističke realživotne analogije je dovela do fetišiziranja i privatiziranja navedenog kolektivnog čina, tako da su sve i materijalne i nematerijalne zasluge i javna priznanja pripale samo jednoj osobi, doduše i jedinom rahmetliji, za sada. Diplome, plakete, silna medijska obraćanja, navodno, stan u famoznoj „Titovoj ulici“ u posljeratnoj akciji „imaš kuću, uzmi stan“, pa i ulica u najužem centru grada etc. Naravno, u podugu listu nagrada i priznanja, zasigurno ulazi i ona fundamentalna „sin-Gradonačelnik“. Valjda je sve i Allahova volja.
Čini se da će do živuće „petorice imama“ teško šta od „priznanja“ doteći: podijeljeno, potrošeno, finito. Jedino im još preostaje nada u onaj drugi, bolji obećani svjet. Kao i svima drugima.
Konačno, uz sve navedeno, može biti i neka vrsta paraintelektualne retoričke utjehe tzv. parezijastička istina u pokušaju svih nas u prepoznavanju zbilje kakva jeste i otvoreno govorenje o njoj, uprkos tome što se onima koji su dio te zbilje to ne mora sviđati. Nije baš neophodno. Ljekovito, možda. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
——————————————————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)