Diskutiralo se i glasalo jučer na sjednici Gradskog vijeća Tuzla o tome da li da se uvrsti u dnevni red tačka o nepravilnostima u provedenom izboru direktora Doma zdravlja. I tom prilikom dogodilo se nešto vrlo čudno.
Najmanje je neočekivan, iznenađujući, a kamoli šokantan, otvoren, direktan i radikalan glasački akt „raskolničke konstruktivne neposlušnosti“ gradskih vijećnika tuzlanskog SDP-a. Naravno, kontekstualno može biti već duže vrijeme dobrodošao, kao otrježnjujući reformistički obećavajući lahor, ako nije već na raspolaganju tornado, neophodnih organizacijskih i kadrovskih promjena u politički balzamiranom truplu gotovo neprepoznatljive izvorne osobnosti znamenite lokalne socijaldemokracije.
I bez obzira na konačni epilog ove aktuelne i izuzetno dramatične i intrigantne situacije nepredvidljivog libreta i scenografije, naravno mogućeg i ishoda „tresla se gora, rodio se miš“, ovo jeste prva i nezabilježena situacija potpunog glasačkog formalnog rasapa vladajućeg SDP-a u Gradskom vijeću Tuzle.
Svakako da bi sadašnji tradicijski „tvrdi esdepeovski“ ideološki iskreni poklisari: Elvir Bijedić, Alen Kapidžić, Alen Ovčina, Merima Sotfić-Sprečić, pa i Miodrag Tanasilović, mogli biti upisani u politički ljetopis našeg Grada kao „nove nade“ reformacije tuzlanskih ljevičara, što god to bilo.
Nije mala stvar imati kuraži, odvažnosti i samopoštovanja da se sasvim principijelno „otkaže poslušnost kašičici preostale lokalne SDP-pameti“, ali istovremeno i zadriglim, dobrano korumpiranim i beskrajno birokratiziranim i otuđenim autokratskim centrima tradicijske političke moći u Tuzli, pretvorenih u nakaznu sopstvenu antitezu svog negdašnjeg, stvarno slobodarskog i progresivnog lica.
Ponajmanje se radi o tome da je juče „na glasačkom tvrdolinijaškom gubitničkom bunjištu“ Gradskog vijeća ostalo troje anahrono poslušničko-sljepačkih „pravovjernih“ SDP-ovaca, od njih ukupno osam, i sasvim je čak i irelevantno o čemu se to glasalo. Ali, po prvi puta demonstrirana je elementarna odgovornost prema običnom biračkom puku, a ne isključivo spram uhodanih većinsko-manjiskih privatno-interesnih talova korupcionaških fantomskih moćnika skrivenih iza debelih zavjesa latentnog kriminala.
Pokazalo se vrlo bjelodano, i u praktičnom političkom smislu, da se „aksiomi ne daju i ne mogu dokazivati“, bili oni i voluntaristički oktroirani, pa je bukvalno izašla na vidjelo ogromnost polumafijaški organiziranog kriminala trgovine političkim uticajem u Gradskom vijeću.
Formalno i zvanično preostala većinska koalicija SDP-TA-Jusić-manjinac od ukupno 11 „ručica“, odjednom je svedena na mizernih šest, ali je premoćno premostila ovaj glasački gubitnički bezdan, putem prebjega i konvertitskih „prosvijetljenih neovisnih vijećnika“, njih ukupno 12 „komata“. Dakako, plus „Kukin mali“. Naravno, bogato uhljebljenih, što lično, što indirektno interesno u arhipelagu javnih preduzeće, ustanova etc.
Dakle, predizborno primarno opozicijski glasački kapacitet, postizborno je prevarantsko „nezavisnički“ ekspresno „izveden na pravi put“ podrške relativnim pobjednicima, postali su time vladalačka pseudogarnitura, dok su svi ostali prošli „kao bosi po trnju“. Birači, ponajprije. Oni koji su pobijedili na izborima, manipulativnim vratolomijama „okretnih kombinatora“, postali su politički otpad „(bes)korisnih idiota“.
Upravo je to tih pet SDP-ovih „disidentskih novih nada“: oni su postali suvišni i nepotrebni su sa svojom „preskupom“ odgovornom principijelnošću. Ima puno druge, jeftinije, polovne, isprane i otrcane „vijećničke robe“, i za brisanje prljavih cipela o njih. Takvog su materijala: upijaju i fekalije.
Ipak, ne treba smetnuti s uma, da pometih petoro potencijalnih disidenata-vijećnika „nosi“ preko 70% SDP-ovog glasačkog tijela sa zadnjih izbora, te da ukupno oko 9200 onih još uvijek vjernih socijaldemokratima, čine tek mizernih 8 % od ukupno upisanih u biračke spiskove Tuzle.
Očito da je „nešto truhlo u državi Danskoj“ iliti Gradskom odboru SDP-a i da se puno toga treba promijeniti, ali je analogno i dobrano pala i cijena političkoj prostituciji. Ponuda je premašila potražnju.
Ili je tako uvijek i bilo: i najstariji zanat ima svoju upotrebnu vrijednost. (Piše: Derviš Čičko, društveno-politički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)