Dnevnik: Tuzlanska birokratska stonoga svemoći

Tuzlanski višedecenijski arhipelag lokalne političke (sve)moći nad ljudima i stvarima, u stvari, našim životima i paraleno, posebno ogromnim javnim novcem, pretvoren je u apsolutno nedodirljivo diskrecijsko pravo pseudoelitističke privilegirane privatno-interesne grupice „tradicijskih čuvara multi-kulti-Tuzle“ ili ko-zna-više-koga i čega. Neformalno, radi se o bezuslovnom očuvanju jedne nepodnošljivo prekobrojne i ober-preskupe, potpuno otuđene i feudalno-nasljedne „od djedova do (pra)unuka“, višegeneracijske činovničke kaste.

Oni imaju u sasvim privatnom vlasničkom posjedu jedan cijeli grad, te posljedično i sve njegove stanovnike, kao nepresušni izvor više nego izdašnih prihoda porijekla šemom fantomske „tetke iz Amerike“. I dobro im je. Sve drugo je samo „spektakularna retorika“: poslije nas potop iliti ko nema šta jesti, neka pređe na kolače.

Radi se o tome da naša Gradska uprava sa svojim javnim preduzećima i ustanovama i upravnim organizacijama upošljava preko dvije hiljade osoba, te da je njihov zajednički godišnji ukupni prihod približno dva budžeta, oko 200 miliona KM, tj. novca građana Tuzle u najširem smislu te riječi. U tom kontekstu, pojednostavljeno govoreći, za sve svoje usluge „oni nas koštaju“ na dnevnoj bazi oko 550 hiljada KM. Da li stvarno baš toliko „vrijede“, nije samo puko retoričko pitanje, nego i kristalno jasan izlog socijalne nepodnošljivosti tako prenapuhane troškovne ogromnosti lokalne birokratske nemani nezajažljive pohlepe.

Sama Gradska uprava upošljava trenutno 414 osoba ili ko zna koliko ih je već, i njih formalno prekobrojnih najmanje 150, prema stvarnom obimu populacije u Tuzli i shodno evropskim mjerilima broja činovnika na 1000 stanovnika. Njihove godišnje plate, uključujući i one javnih ustanova, sa naknadama, doprinosima i stvarnim materijalnim troškovi, dolaze do najmanje, faraonskih cca 33 miliona KM. Njihovo dnevno „koštanje“ je nevjerovatnih gotovo stotinu hiljada KM. U tom paketu, samo stručna služba Gradonačelnika od 17 „teških kancelarijskih nadničara“, ušlajbuči na godinu pogolemih 1.8 miliona KM.

Ali, da se niko ne bi osjećao zapostavljenim ili, ne daj Bože, zaboravljenim, tu su narodni predstavnici-Gradski vijećnici, njihovi stranački klubovi, radna tijela GV-a sa svojom Stručnom službom, koji odnesu tek mizerna 2.3 miliončića KM. Famozni striktno stranački oktroirani savjeti Mjesnih zajednica, poklope tek pola miliona KM, a nije ni njima lako.

Sve u svemu, na našoj grbači je trinaest javnih preduzeća i ustanova sa svojim direktorima, uz to i četrnaest službi za upravu, četiri upravne organizacije, pomoćnici, šefovi, podšefovi etc., čija ukupna mjesečna neto primanja idu i do šest hiljada KM, pa i više. Ko radi i crnči, neka i zaradi.

Takođe, ne bi trebalo biti nakraj srca, pa ne konstatirati da je silni arhipelag radnih mjesta raznoraznih tuzlanskih činovnika prevashodno „neotuđivo nasljedno pravo“, koje se uspješno realizira „sve po zakonu“, već u najmanje tri uže-familijarne generacije: ima se, može se. Svojom brojnošću i uz podršku velikog broja privatnointeresnih lobističkih nevladinih organizacija, parabudžetski finansiranih, uspijevaju dosta lako da izborno bukvalno biraju svoju sopstvenu lokalnu vlast uhodanim sistemom „minimalne stranačke relativne većine“.

I tu se, možda i famozni „deveti“, krug zatvara: formalno demokratska izborna vlast sa svojom „stonogom svemoći“, maligno se pretvara u svoju jedinu svrhu i cilj, u beskrajnu političku moć nad ljudima, stvarima, sudbinama i životima. I sve to našim vlastitim parama. A, tuzlanski Gradonačelnik-što-sa-šilteta-vazi, famozni „hodžica Zijo“, sasvim se operativno indiskretno uživio u svoju ulogu delegiranog novoteokratskog „proksija“ prosvjetitelja, potpuno nesretno pogubljenog u nekad radničkoj, tvrdoj ljevičarskoj sredini i ljudima generacijski sviklim na „hljeb od sedam kora“. Biti opskurnim blasfemijskim klovnom u gotovo svakoj(ne)prilici, glede dnevne operativne gradonačelničke politike, nije ništa do jeftini promiskuitet nasilja nad zdravom pameti i elementarnim uzusima „zdravlja javnog morala“. Možda mi to, ipak, volimo.

Konačno, možda bi se moglo, tako se haman nanijetilo od strane „odgovornih drugova“, aktuelnoj situaciji adekvatno pripomoći i posredstvom aktiviranja odgovarajuće ambasadorske pozicije, inšallah. Zaslužilo se, nego šta: Njegova Ekselencija ambasador dr Zijad Lugavić. Lijepo zvuči, zar ne? Ovaj vidljivi svijet jeste i čudo neviđeno. (Piše: Derviš Čičko, kolumnista)

——————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)