U opštem ludilu napetosti stvarnih prijetnji velikim dunjalučkim ratom kataklizmičkih posljedica, kada se nema isuviše vremena za “periferne detalje” kao što je BiH, ne treba smetnuti s uma da je svako ekstremističko suludo javno idiotizirano političko promoviranje “brige za ugroženost islama i muslimana u Bosni”, upravo crvena krpa za svakojako aktiviranje potencijalnih bombaša-samoubica na “svetom putu samožrtvovanja”.
Svaka nepromišljeno preteška riječ u sferi političkog kretenskog fatalizma “odsudnog predizbornog prebrojavanja muslimana” i paralelno instistucionalne klerikalističke proliferacije te samoubilačke logike, u našoj zemlji “sretno osuđenoj” na raritetno blagorodno bogatsvo različitosti koja i drži, u stvari, sve nas, barem virtualno, na okupu, ne nudi korak nazad, niti bilo šta izuzev “bosanskog konačnog rješenja” u režiji samo jednog, jedinog “ozbiljnog” ostrvljenog bombaša-samoubice na “Allahovom putu”. Bilo gdje. Sada.
Oni koji ga indirektno “prizivaju”, bez ikakve sumnje, zakazuju i ekspresni kijametski dan za ovu preostalu šaku jada bosanskih muslimana, a i za sve ostale, respektivno. Onako svedžematile solidarno.
Takođe, bez obzira na “preblizu blizinu avlija i prozora Beča i Brisela”, razina domaćeg sveukupnog pravnog, socijalnog, konfesionalno-međuetničkog, a i svakog drugog, degradirajućeg rasula, zloslutno naliči i na sve druge “nesretne zemlje” Bliskog nam Istoka, osuđenih da budu razdirane poluprogramiranim međuvjerskim terorizmom bombaša-samoubica, diskretnom delikatnošću sponzoriranog nekim stranim dugoročnim, i teško dostupnim, geopolitičkim interesima.
Uostalom, i bez primisle bljutava patetike, naša jedina domovina Bosna i Hercegovina, koju volimo baš kao i svi drugi svoje šire zavičaje uzduž i poprijeko svijeta, jeste agresorsko-postratni oktroirani državni ustavno nakazni provizorij nedefiniranog roka trajanja i upotrebne geopolitičke vrijednosti, bez stvarnog suvereniteta i pod direktnim i ultimativnim interesnim protektoratom kakofonski konstituiranog instituta međunarodne zajednice.
Nadasve, temeljem još aktuelnog Mirovnog ugovora i njegovih ustavnih rješenje, naše društvo je do tančina razoreno i dekonstituirano stranačkim pseudoetno-nacionalističkim divljanjem u svrhu prikrivanja kontinuiteta gigantske mirnodopske pljačke organizirane od strane samih otuđenih i partijskih pomafijašenih državnih i paradržavnih struktura.
I kao tako pretvoreno de facto u trodjelno “jedinstvo” planski proizvedenih međusukobljenih i podijeljenih etno-ekskluzivnih feuda, u sasvim apsolutističkom privatnom vlasništvu troglavog parapolitičkog monstruma “etničkih zajednica” konstitutivnih naroda.
I tu smo gdje jesmo: već četvrt vijeka u suludom polu-programirano latentnom ratu u miru i pred eruptirajućom prijetnjom da se javni olovni rječnik pretvori u prave kuršume i modernu topovsku đulad.
U međuvremenu, naš maligno evoluirani unutarpolitički realitet je pretvoren u oksimoronsku paradoksalnost neminovnosti mirnog razdruživanja krvavim ratnim sredstvima, u direktnoj režiji praktične logike “nametnutih konačnih rješenja nemogućnosti zajedničkog života” bazirane, gotovo ravnomjerno podijeljenom odgovornošću, upravo na političkoj praksi onih koji krajnje srčano kao “(ne)uspješno” brane nepostojeću državnu suverenost i onih koji je, takođe nedovoljno uspješno, kao napadaju.
Na drugoj strani, do eskaliranja ruskog agresorsko-osvajačkog rata u Ukrajini, vjerovatno je postojala avanturistička non-paper tendencija tihe difuzne disolucije BiH banalnošću “zamora materijala” EU i SAD bavljenja sopstvenim “uspjelim” političkim dejtonskim mrtvorođenčetom. Putinovsko novocarističko ludilo samoreinkarniranja Petra Velikog sada i ovdje, proizvelo je potpuno novu političku realnost, koja ni pod koju cijenu nema namjeru da dopusti bilo kakve lokalne ratne igre, tako da je politička situacija u BiH ponovo “pacifističkim militarizmom” moćnih zapadnih zemalja, zamrznuta na neodređeno vrijeme i bez ideje kako dalje.
Za sada, sve domaće radikalne ideje “sam-svoj-majstor” glede bliske budućnosti naše zemlje, umirene su prijetnjom gole vojne sile i ostavljene za neka “bolja vremena”, bez obzira na javnu gebelsovsku narativnu predizbornu histeriju. Drugim riječima i bez neke posebne dileme, mi smo kao organizirani nacionalno-državni entitet kolektivno potpuno beznačajni kao relevantan politički i svaki drugi faktor, pa nemamo mandat ni minimalistički da odlučujemo o sopstvenoj sudbini.
To smo mi, što god to bilo. Ali se ne damo: kućo moja na tri boja, pendžeri u žari. (Piše: Derviš ČIČKO, društveno-politički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)