Jesenske dolazeće izborne lokalne čarolije vrlo vjerovatno bi rezultatski mogle zorno pokazati ono što su prijevremeni gradonačelnički izbori sasvim ozbiljno i jasno nagovijestili. Tradicijska građanska politička Tuzla je definitivno prošlost, uništena i do sitnih detalja postratnim karijerističnim privatnim bahanalijama njenih postratnih nedoraslih kompleksaških provincijaliziranih vlastoljubivih glavešina, koji su se konvertirali u najobičnije grobare blistavog ratnog „tuzlanskog načina“ odbrane savremenih civilizacijskih vrijednosti.
Vremenom je proizvedena lokalno specifična „realpolitička“ apsolutno korumpirana i nedodirljiva vlast, nepotizam trogeneracijskog opsega, nezamislivo bujanje neefikasne i bahate birokracije, uz njenu ogromnu javnu potrošnju, te posljedično dramatično i komparativno nenadoknadivo dvodekadno razvojno-ekonomsko zaostajanje. Pod traljavom i licemjernom egidom odbrane socijaldemokracije i tradicijske multikulturalnosti, devastirana je društvena nadgradnja, primarno sport i kultura, i gotovo potpuno je izgubljeno povjerenje u lokalne, političke otuđene i pomahnitale, egoistične gramzive novobogataške oligarhije.
To je naša poražavajuća politička Tuzla sada, ali koja nas a priori ne mora udaljiti od Tuzle-grada-ljudi, čaršijskog štimunga i urbanog doživljaja jednostavnosti osjećaja „biti Tuzlakom“, što god to značilo, pa i ako je samo utjeha i opravdanje propuštenih prilika.
Kada se izađe iz zavodljivo neodoljivog zagrljaja emocija i dopaminskog klinča samodovoljnosti „moždane magle“, pojaviće se stvarnost koja progovara oporim jezikom svakodnevnog života većine Tuzlaka, koji ne žele da promijene stvari nabolje jednim jedinim mogućim načinom: lično, direktno i odmah.
Ne želi se priznati da je praktična i odgovorna politika jedina univerzalna metoda i korektivni faktor svijeta koji nas okružuje i da, nažalost, nema nekog drugog izmišljenog „čarobnog štapića“ ili neke druge institucije javnog djelovanjva, izuzev nas samih, koja bi se pozabavila i uredila na pravi, kvalitetan način naš sopstveni svedruštveni život.
U stvari, građani Tuzle, kao jedini nositelji stvarne političke suverenosti grada, ne žele izborno da se „miješaju u svoj posao“, te su na lokalnim izborima iz 2020.g. bili zauzeti drugim, važnijim stvarima, i to u enormnom broju od preko 69 hiljada glasačkih apstinenata, dajući pravo značajnoj manjini 43 hiljade svojih sugrađana da odluče i u njihovo ime. U tradicijski kompromitiranoj i usahloj SDP-ovskoj partijskoj „ideološkoj“ sehari, našlo se tek nešto preko 9 hiljada glasova, tek svaki dvanaesti od ukupne liste upisanih birača ili svaki peti od onih koji su glasali. Dakle, demolirajući poraz i dramatično upozorenje da se nešto mora radikalno i hitno uraditi, inače će se ekspresno odletjeti sa vlasti i njenih carskih privilegija.
I uradilo se odmah, čak i „prije zore je svanulo“, tj. prije službene objave tadašnjih rezultata izbora: bukvalno se pokupovalo privatnom „političkom trgovinom“ , ne pitajući za cijenu, desetak „cijenjenih“ vijećnika, a naknadno još pola tuceta sličnih vrlih beskrupuloznih probisvijeta-biti-uz-pobjednika. Pokazalo se da je gramziva koruptivna besćutnost jedina „politička“ konstanta i ideološko uvjerenje oprobanom matricom, „i guzice za dobre pare“.
Tako oprobani sistem preambularne apsolutne korumpiranosti, masivno je izborno primijenjen i na prijevremenim izborima za gradonačelnika Tuzle iz 2023.g., kada su „izborno-štapski“ bratski partneri SDP i SDA, potpomognuti svojim vazalima, nanijetili i premoćno ustoličili sasvim taze parašerijatskog Gradonačelnika i političkog anonimusa prve vrste.
Doduše, nezamislivo je bila mizerna izlaznost i još porazniji komparativni rezultati, gdje je tek ispod četvrtine upisanih birača učestvovalo u tom crveno-zelenom pobjedničkom igrokazu, a da gotovo 100 hiljada Tuzlaka nije glasalo za novoustoličenog „pobjednika-Božijeg-miljenika“.
Ali, ne „gledajući poklonjenom konju u zube“, uz utilitarnu pamet lokalne politikantske logike nehljebovića „vlast ili smrt“, trasirana je i čvrsto etablirana pobjednička kombinacija SDP-SDA &Co, u suštini grobara tuzlanske tradicijske građanske političke matrice stvarnog zajedničkog života i sekularnog svjetonazora.
Pojednostavljeno govoreći, realpolitički izborni tal je već „betoniran“: dobrano islamski teologiziranom tuzlanskom „doš'o tobe“ SDP-u, gradonačelnička ešarpa na prsima Zije Lugavića, te „tvrde komunjare sa paradigmatskom ahmedijom“, a sve ostalo SDA-u. Dakle, stvarna, efektivna vlast preko većinskog Gradskog vijeća.
A, da ne bilo kakve zabune, zbrke ili nerazumijevanja, trebalo bi znati da je, gotovo pa sigurno, uspostavljena dodatna linija odbrane izborne pobjede: „Nezavisna lista Sloboda“ iliti kako li će već vabiti, koja će pozobati glavninu kamarile od 14 „nezavisnih vijećnika/ca“. Doduše, naće se tu i poneki „dokazani patriota“, kome se usput može, u višem interesu, i oprostiti i halaliti relativno „krivo i ime i prezime“: borac je za BiH.
Naravno, time je omogućeno da se formira bezuslovna vijećnička većina oprobanom šemom političke principijelnosti „nije dupe, već je guzica“, pretrčavanjem ispred SDA sinije prema onoj NL „Sloboda“ i obrnuto. Prema potrebi „pobjednika“.
Urbana Tuzla, koju smo živjeli višegeneracijski svojim životima, biće opravdano odsutna na službenom putu. Od sada, do vječnosti. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
——————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Očito jako isfrustran ćovjek. Ako se pozivamo na Kulina bana onda je Bosna Bosna a ne Bosna i Hercegovina. Jedna je Bosna.
Gosp. Čičko Vaši tekstovi su vrhunskog analitičkog karaktera, Vaša leksička kultura i opća kultura daleko prevazilaze ambijent u kome živimo, a taj ambijent je mrak, ptimitivizam, zaostalost, nerad, korupcija, plagijatsvo, politička mržnja, nacionalna i religiozna ostrašćenost, odioznost, rastuća mržnja prema onom drugačijem i na kraju neprihvaćanje “bosanskog univerzalizma” na kome je Bosna uvijek bila i ostala. U Bosni nikada većina nije vladala manjiinom, što je i meritum vječne sintagme “bosanski univerzalizam”. Živ nam i zdrav bio, gospodine Čičko i dok ne budemo imali kritičnu masu (skup) takvih stavova, naša sudbina je stanje dekadencije.
Gosp. Čičko, kao istinskom intelektualcu i dokazanom medijskom analitiku našeg nevremena, želim i na ovaj rigidan način zgražanjem da ti dam podršku u veličini odjeka tvoga moralnog habitusa ili toga krajnje nedostajućeg božanskog fenomena – slobode mišljenja. Pežorativ “zgražanje” je blaga riječ za nedavno pročitanu reakciju na FB stranici tvoga teksta izvjesnog čitatelja iz EU, koji se kukavičkim metodom daljinskog aplauderstva osvrnuo na tvoj tekst zlonamjernom taksacijom “klevete” u desetak tačaka. Spominje čak i nekakvo sudovanje i sve mislim da se radi o reinkarnaciji duhova prošlosti boljševičkog otrova proizvedenog u Berijinoj školi. I dok stotine intelektualaca umire stojeći od neimaštine, bijede, nacionalizma prikrivenog u novovjeki religiozni ekstremizam, pojavljuju se simptomi i najtežeg usuda ljudskog patološkog primitivizma.