(Foto: Berislav Žužić)
Daria Lorenci Flatz… Kad sjedite preko puta nje osjetit ćete vedrinu i toplinu – glumica je to, poslovna žena, medijska diva i majka trojca, zarazne energije, vedra, vesela i neprestano nasmijana. Nakon prve trudnoće i borbe za sinove Palčiće, u četrdesetoj je treći put postala majka, saznala da ima karcinom, borila se za zdravlje, sebe, djecu… Mjesece provedene uz inkubator i kasnije, u iščekivanju dijagnoze, 49-godišnjakinja je potisnula svojim borbenim duhom i – plesom. Danas životnu sreću pronalazi u pokretu: svaki dan pleše, vodi plesne i umjetničke programe u svojem malom carstvu zvanom 4sobe, kojeg svakodnevno gradi i nadograđuje uz podršku supruga Emila, njezine najveće podrške. O svim tugama i radostima, razbacanim igračkama, neredu u stanu, želji za pronalaženjem sebe i višegodišnjem nespavanju razgovarali smo u velikom intervjuu, kako bismo svaku od vas, od nas, podsjetili koliko hrabrosti stane u osmijeh i koliko se radosti može pronaći čak i nakon najtežih životnih poglavlja. Prenosimo tekst s portala bebe.hr uz dozvolu redakcije i autorice teksta.
Sjećate li se vašeg djetinjstva, po čemu ga najviše pamtite? Koja je vaša prva uspomena, prvo sjećanje?
Ne mogu se točno sjetiti prve uspomene, ali se onako u globalu sjećam svog djetinjstva kao jako lijepog, vedrog, veselog, to je uvijek sjećanje zapravo na Sarajevo. Na nekakvu jednostavnost, bezbrižnost, toplinu, veselje, to su mi neke asocijacije.
Uvijek pričamo o tome kako naša djeca rastu drugačije od nas. Mislite li zaista da je to istina? Zašto je njihovo djetinjstvo drugačije od našeg?
Sigurno je naše djetinjstvo bilo drugačije od njihovog, prije svega nije bilo toliko tehnologije – tehnološki napredak koji se dogodio, donio je ekrane, televizore, računala, mobitele, laptope… apsolutno je ogromna razlika između našeg i njihovog odrastanja. Vrlo je teško bilo čime parirati ekranu. Čak i djeca koja su minimalno zainteresirana, kod kojih su roditelji to uspjeli svesti na minimum, prije ili kasnije, završe na ekranu.
Trudila sam se svoju djecu držati podalje što je duže moguće, i zbilja smo to jako dozirali, jako pazili. Međutim, evo, na kraju, oni su u svojim tinejdžerskim godinama i, bez obzira što se svaki dan bave sportom, što idu u umjetničku školu, što su polaznici 4sobe, što imamo psa, živimo okruženi šumom, nekoliko sati dnevno sigurno na ekranu. Nažalost, ali tako je. E, a mi nismo to imali. I to je ta osnovna razlika. Mi smo naprosto bili upućeni jedni na druge, na druženje na ulici, na snalažljivost, na maštu, na razvijanje socijalnih vještina, na nošenje sa svojim bolima, emocijama, sami jedni s drugima, upućeni jedni na druge. Oni mogu biti izolirani ako to požele i tek ćemo vidjeti što je to i što nam donosi.
Kako ste podizali svoje dečke – opušteno ili kao mama zaštitnica?
Apsolutno kao overprotected mother i, što bi moja mama rekla, kao majka kokoš. Djelomično u tome ima opravdanja. Kad se djeca rode prijevremeno, naprosto niste u normalnoj situaciji. Tu je jako puno brige, borbe, tako da djelomično razlog za moje zaštitničko ponašanje leži u tome.
Ne znam kakva bi mama bila da su blizanci došli normalno na svijet – zdravi, pravi i da je sve teklo opušteno. To mi je fakat teško reći. Vjerujem da bih bila opuštenija. S Tinom sam bila. Puno manje sam brinula, kontrolirala, nadgledala. Više sam bila s njim i uživala. Ali opet, s druge strane, on je treće dijete. Bila sam i starija i iskusnija. Sve ima svoje zašto.
Blizanci su napunili 16 godina. Koliko ima u staroj narodnoj da su manja djeca manja briga, a veća – veća?
Ne bih rekla da su veća djeca veća briga. Meni je stvarno lakše sad kad su stariji. Brige su drugačije, ali nisu veće. To je neusporedivo lakše, jednostavnije. Naravno da ima stvari koji te zabrinu na neki drugi način, ali imaš puno više svog vremena. Možda je samo muški pubertet malo lakši nego ženski. Čini mi se da su one mlađe godine zahtjevnije kod muške djece nego kod ženske pa mi je sad lakše. Ne mogu generalizirati, a i djeca vas uvijek iznenade i sve što kažete u sljedećoj situaciji vas demantira. Neću žuriti sa zaključcima.
Kad smo kod male brige… Ženama u postpartumu jako je teško. Iako sve prođu kroz to, nijedna ne prođe neokrznuto. Pričajte nam malo o vama, postpartumu, vašim stanjima, brigama, tegobama (u obje trudnoće).
U prvoj trudnoći više su drugi brinuli od mene, s pravom, jer su ljudi znali što se sve može dogoditi i dogodilo se zaista. Ja nekako nisam nikako htjela biti zabrinuta i činila sam sve da ne brinem i da sve ide s lakoćom. Što je isto, vjerojatno, bila dobra odluka.
Da mogu vratiti vrijeme sigurno bi išla kod opreznijeg doktora. Trudnoću sam vodila privatno, taj doktor me nije hospitalizirao, nije prepoznao zastoj rasta u trbuhu, nije mi dao injekcije Deksametazona, što bi recimo rezultiralo time da pluća moje bebe ne bi bila u stanju u kojem su bila. Naime, sin je bio na respiratoru nakon što je rođen, tako da sam možda ipak trebala biti opreznija i možda sam trebala više puhati na hladno.
Ja sam naprosto nekako opušteno slušala doktora koji je također bio opušten, to mi se svidjelo, a evo pokazalo se kao krivo. S druge strane, nije krivo vjerovati doktorima. I danas im vjerujem, uvijek slušam struku, sklona sam tome i uvijek ću tražiti više mišljenja.
Tad sam možda bila u tom smislu nezrelija, nijedna zabrinutost me nije dovodila u veliku paniku i strah. Sad mislim da treba znati stvari, treba se informirati, ne treba upadati u paniku, ali treba znati. Tad sam vjerovala, pomalo naivno, da ne želim da me se plaši i da će sve biti dobro. To je kao da ne idete na kontrole za rak dojke ili karcinoma zato što se bojite da će vam ga otkriti. Dakle, bolje je ići na kontrole i eventualno ako se nešto treba otkriti, otkriti na vrijeme.
Ali generalno gledajući, bila je to jako lijepa trudnoća sve dok nije došlo do tog iznenadnog pucanja vodenjaka u 33. tjednu i hitnog carskog.
Drugu trudnoću sam uglavnom preležala bez ikakva razloga. Čak mi je ginekolog znao govoriti da uživam jer mi je to vjerojatno zadnja trudnoća pa da uživam, budem opuštena, hodam… No, uglavnom sam preležala na lijevom boku jer sam pročitala da beba tako dobiva više hrane, da protoci krvi bolje rade. Ne znam je li to istina, ali tako sam postupila. Uglavnom sam k’o kvočkica ležala, dobila sam 30 kila i samo sam vizualizirala da je beba dobro, da je velika i da ću doći do kraja trudnoće. To mi je bilo najvažnije i tako je bilo.
A što se tiče ovog perioda nakon poroda, pa oba su mi bila traumatična, zapravo. Dečki su bili odvojeni od mene, ostala sam šest dana u Vinogradskoj, oni su u noći prevezani na Rebro, na neonatologiju, tako da ih nisam niti vidjela, nisam znala da će preživjeti, što će s njima biti.
Dva mjeseca su bili u inkubatoru, bilo je grozno. A s Tinom sam, deset dana nakon carskog, dobila dijagnozu – tijekom carskog mi je izvađena cista na jajniku, pokazala se malignom – papilarni serozni karcinom jajnika tako da sam i tu proplakala dobrih dva mjeseca dok nisam ponovno operirana. Onda je došao taj phd nalaz i pokazao da se nije proširilo, da ne moram na kemoterapiju i laknulo mi je. Tin mi je spasio život.
Zadržala sam mlijeko, izdajala sam se za vrijeme u Petrovoj u periodu oko operacije, bila sam odvojena od sina punih deset dana. Kad je sve prošlo, vratila sam ga na prsa i dojila godinu dana.
Dva mjeseca iščekivanja u oba slučaja bila su obilježena teškim brigama, što mi je žao, ali tako mi je život donio i nisam mogla ništa učiniti. Nosila sam se s tim, kako sam znala i kad su te situacije nekako prošle, kad su dečki došli doma, onda sam baš htjela gledati pozitivno na stvari – moja je borbenost došla do izražaja i počeli smo uživati u svemu.
Tko vam je najviše bio od pomoći?
Najviše mi je pomagao suprug koji je tada izašao iz firme u kojoj je radio, uzeo otpremninu i, s obzirom da smo tako bili financijski podržani, ostao sa mnom godinu dana doma. Bila je to ogromna stvar. Nakon jedno četiri mjeseca, s obzirom da moji roditelji ne žive tu, a Emilova mama je tada još radila, zatražila sam pomoć jedne gospođe. Bila je s nama pet godina – na početku četiri sata, onda osam sati kad sam počela raditi. Zato što su oni uglavnom bili doma i nisu išli u vrtić zbog bolesti.
Najdominantnije sjećanje na sinove kad su bili mali – sjetite se neke uspomene, anegdote. Možda prve izgovorene riječi.
Ma iskreno, s dečkima se stvarno najviše sjećam tih šokova, Mak je odmah imao alergije, astme. Uglavnom smo ga nosili, uglavnom je bio na rukama, godinama. Fran je opet neurološki bio osjetljiv – jako je puno plakao, vrištao, bilo je jako puno nespavanja.
Godinama nismo spavali, ali godinama, stvarno!
A opet bilo je lijepih trenutaka, bilo su preslatki – jedan plave okice, drugi smeđe. Uživali smo u njima. Baš sam, evo, jučer pomislila kako je roditeljstvo najlakše možda usporediti sa samim životom. Ako bi vas netko pita kakav je ovaj planet i kakav je ovaj život, mogli biste otvoreno reći da je to najdivnija kreacija, da je život prepun predivnih stvari, ali predivnih – od prirode, glazbe, umjetnosti, ljudi, djece.
S druge strane bi mogli reći da je pakao na zemlji. Šta je sve čovjek čovjeku spreman napraviti, kakve strašne sudbine vidimo – ratovi, glad, svega ima. Znači, život je naprosto jedan dijapazon svega i ne možemo ga nazvati ovakvim ili ovakvim. On je naprosto sve to. I ja bih rekla da je roditeljstvo isto tako, da se vama zapravo taj sukus života izmjenjuje iz sata u sat kad ste roditelji i kad imate malu djecu. To mu zapravo daje puninu, rasteže vas u svim smjerovima, razvija kod čovjeka, a istovremeno troši. Daje vam i dubinu, daje vam i kratak fitilj, razumijevanje za druge, nerazumijevanje… Naprosto kad ste roditelj, postajete čovjek u pravom smislu riječi.
U današnje vrijeme biti majka znači biti ekološki osviještena, hrabra, zgodna, zategnuta, naspavana, imati stan iz Ikea kataloga, biti super u kuhinji. Društvene mreže na van šalju vrlo neobjektivne slike tuđih stvarnosti pa majke (i roditelji općenito) nerijetko završe u agoniji. Što biste im poručili?
Joj, ne znam, nisam prava adresa za poručiti nešto, tu bi meni trebalo nešto poručiti jer sam podlegla apsolutno svim tim zahtjevima i očekivanjima okoline. Naprosto sam takva, ono, perfekcionist, puna želja, ambiciozna, sve želim, želim da je sve savršeno. I to je put u pakao. Zato što je to nemoguće i zato što to jako puno troši, ali to često ide protiv mene. Naprosto, umjesto da pomislim kako mi je previše i da bih trebala sjesti i odmoriti, ja već spremam kuću jer, kao i većina žena, ne mogu sjesti i odmoriti ako nije sve na svom mjestu.
Eto, ja isto imam tu boljku i nažalost tako je. Ne znam kako to riješiti, ne znam kako si pomoći, najviše se odmorim ako odem iz kuće, ako odemo svi zajedno negdje i onda se opustim i odmorim. U kući uvijek nešto radim.
Vježbanje i briga o sebi došli su s vremenom i to me jako veseli. Osjećam se bolje u svom tijelu. Ali čim nešto drugo morate organizirati i napraviti, vrlo brzo ste opet u nekoj ludnici i žurbi. U suštini mi stalno fali vremena. Vrlo često kasnim, vrlo često sam u stresu. Umjetnost je naći ravnotežu – doći će ja vjerujem i taj neki usporeni ritam na red, sad trenutno nije još vrijeme.
Kako pazite na svoj psihički mir, kako na svoje tijelo?
Meni su zapravo tijelo i psiha isti koš. Kod psihoterapeuta radim na svom duhu i mentalnom zdravlju. Treba mi da me netko objektivan sasluša, da pretresem neke stvari. A tijelo… u 4sobe sam pokrenula programe plesa za žene kad sam rodila Tina i kad sam tražila nešto što bi me stvarno veselilo. Kad sam osjetila da sam već toliko godina zapravo samo ‘Mama, mama, mama, mama!’ i tek pomalo glumica.
I onda sam se sjetila plesa, jer sam kao dijete plesala i tako su krenuli programi od klasičnog baleta, jazz-dance-a, kondicije, ballet-bara. Tad je došao i Ples sa zvijezdama i to je bilo to. Ples me strašno, strašno veseli, drži me u kondiciji, daje mi puno veselja. To je možda najbolji primjer psihičkog i fizičkog aspekta koji upotpunjavaju jedan drugog. Nakon treninga sam uvijek bolje, uvijek mi se digne energija, izgledam si bolje. Već je deseta godina iza nas, idem plesati skoro svaki dan. Topla preporuka svim ženama – ako se jesu ili nisu bavile plesom, neka probaju, mogle bi se u tome naći.
Osim glumačkih angažmana, vaš poslovni put vodi i u 4sobe. Recite nam više o ovome projektu, kako je nastao?
Prvenstveno sam počela voditi dramske grupe. Krenula sam s tri grupe, sad ih imamo 45 na pet lokacija. Od toga su dva baš naša prostora, naši centri, studiji umjetnosti za djecu jer su iz tih dramskih nastali plesnih programi pa likovnih programi, a sad imamo i mjuzikl programe pa programe za žene, proslave rođendana, tako da je to stvarno naraslo u svim mogućim smjerovima. Završila sam i učiteljski tečaj yoge, tako da će uskoro biti i neki oblik joge.
Nastali smo iz moje potrebe da stvorim neki izvor prihoda i počnem raditi, ali da to ne bude ništa uzurpirajuće kao što su izlasci na scenu, stalna putovanja, kombiji… Najprije sam dobila ponudu da se okušam u ovom formatu i da radim s djecom kao gost predavač. Uvijek mi je pedagogija bila draga i s obzirom da sam imala svoju djecu sve mi se učinilo jako zgodno. Imala sam u pomoć dramskoj pedagoginji Maji Kovač, a kad se škola u kojoj sam radila zatvorila silom prilika, uzela sam prvi prostor, otišla u najam i počela sama s tridesetoro djece. Osnovali smo udrugu i tako je krenulo prije, evo, 13 godina.
Dramske programe kreirala sam prema potrebama svoje djece. Gledala sam njih i spoznavala što bi bilo zgodno imati u studiju. Tako i za programe za žene – što vidim da je moja potreba, da je potreba žena koje me okružuju, to otvaram.
Kako je, recimo Mak, vrlo rano počeo pokazivati sklonost ka plesu, tako nastale prve hip hop grupe. Onda je i ples, suvremeni za curice, u spomen na moja sjećanje i radost plesanja pa break, pa klasični balet… Likovne grupe počele su jer je Fran volio crtati. Sad imamo stvarno predivne, jako dobre likovne programe na koje sam baš ponosna.
Tin je polaznik hip hopa kao i Mak, a sva trojica su polaznici dramske. Fran je tek u prvom srednje odustao, Mak ide još uvijek. Suprug je IT, digital podrška, cijeli vizualni identitet, web – 4sobe naš su obiteljski, poslovni dom. Svi smo u tome.
Izgledate zaista dobro, što ste učinili za svoje tijelo i svoj izgled?
Uvijek kažem, malo neskromno, da sam najbolja reklama za svoje programe, jer stvarno, evo, sad ću napuniti 50 godina, ali mislim da dobro izgledam, da mi je tijelo u kondiciji, da sam u ovim godinama najbolje izdanje sebe. Zahvaljujući redovitim treninzima i načinu na koji provodim slobodno vrijeme.
Ja to stvarno živim, tu filozofiju živim i kad me vidite bez šminke u parku, u dvorani, kad me vidite sređenu. Nisam se podvrgnula teškim kirurškim zahvatima, njegujem se. OK, ambasadorica sam doktorice Jakić pa redovno radim na svom licu – hranim kožu, operirala sam kapke. Ali moje tijelo je ono što jedem i ono kako vježbam. Neće vam nijedan tretman pomoći ako vi jedete gluposti, pušite, pijete alkohol, ne spavate i ne briete o svojoj koži.
Jako ste zaposleni i na stotinu strana – što radite kad ništa od toga ne radite?
Vrlo je malo trenutaka kad ništa ne radim, jer kad ništa ne radim onda spremam kuću ili rješavam hranu, ili pospremam stvari za djecom, ili slažem veš. Ili sam na učiteljskom iz yoge i pokušavam usvojiti sve to i naučiti imena asana na Sanskritu. To mi je preokupacija u ovoj godini. Jedino kad sam lišena tih obaveza je kad smo na moru, ali i tad se morate organizirati oko ručka, opet morate pospremati bez obzira što ste u kampu. Ali tu imam ipak ležernih momenta.
Vaš najdraži obiteljski ritual je…
Volim šetati s mužem, a najdraži obiteljski trenutak je kad smo zajedno na moru, kad gledamo kako dečki surfaju, opušteni smo i radimo uobičajene stvari zajedno kao što su odlasci na sladoled, sjedenje na plaži, gledanje u more. Volim osjetiti opuštenost i dosadu. Volim šetnje od Vignja do Orebića, zajedničke doručke. Naravno da se uvijek netko vrlo brzo posvađa i viče pa ti sve prisjedne. Ali svejedno to sve voliš.
Što danas učite od svojih sinova kad su svi formirane osobe?
Od Maka usvajam bezbrižnost, on ima neku lakoću – chill odnos prema životnim situacijama. Daje i super savjete. A Fran je, opet, neće baš ići puno preko sebe. Jasno daje do znanja što mu ne paše, i što neće raditi. Ja to nemam ni dan danas, pokušavam doći do toga.
Po čemu je svaki od njih poseban?
Vrlo su posebni, diametralno suprotni. Jedan je otvoren, drugi zatvoren, jedan voli plesati, drugi ne voli plesati. Jedan je živac, drugi chill. Jedan voli nešto jesti, drugi ne vole. Zanimljivi su, meni su jako zanimljivi.
Tajna uspješnog partnerskog odnosa je…
Mislim da je tajna u tome da se prihvati kako se ljubavnički aspekt mijenja s godinama – ide gore, dolje pa ste nekad zaljubljeni, nekad niste. Pa ste malo u svađi pa niste. Ali da je nakon svake svađe čovjek ispred vas i dalje čovjek kojeg pogledaš u oči i znaš da ga želiš, da ga svakodnevno biraš.
Druga stvar, mislim da je strašno bitno da se prijateljstvo između partnera produblje i da je to i dalje vaša osoba od povjerenja, vaš broj jedan kojemu možete reći i stvari kojih se najviše sramite. Povjerenje i vjera u partnera drži vas i kad su krize, mislim da je to temelj ljubavi.
Na čemu ste svom suprugu najviše zahvalni kad je u pitanju roditeljstvo?
Zahvalna sam životu na njemu. Volim što je stvarno tata. Imam puno povjerenje u njega i uvijek sam imala kad su djeca u pitanju. Znam da se, kad su s njim, mogu potpuno opustiti. Naravno da neće napraviti sve kako sam zamislila i da će djeca možda otići na junk food, a da se neće pojesti hrana koju sam ostavila na stolu i još napisala crnim markerom da je to hrana koju treba pojesti. Ali ono, djeca će imati pažnju, pazit će ih, igrati se s njima.
Što je postala rijetkost kad su u pitanju žene, a ne samo muškarci. Ali ne i on, on se igra… Mislim da sam imala ogromnu sreću, zahvalna sam životu što imam partnera na kojeg se mogu u potpunosti osloniti u lijepim i teškim trenucima. A bilo je fakat jako teških situacija – od epi napada, padanja u nesvijest, gušenja… i uvijek je bio tu i uvijek je bio moja snaga.
Što biste poručili svim majkama i očevima koji se danas upuštaju u roditeljstvo?
Da krenu u avanturu života, da ništa neće biti kao prije, ali da će stvari biti puno gore i puno bolje. Da paze s kim imaju djecu. To bi im poručila. Jer s osobom s kojoj imate dijete ostajete zauvijek vezani, nema papira koji će vas od toga rastati. Da je to osoba s kojom, čak i ako se razdvojite, možete ostati dobar roditelj svojem djetetu. To je važnije od svega. (bebe.hr)