Danas i ovdje: Magnum crimen olako obećanih grobova

Grobovi jesu spremni i nikad ih i ne manjka, ima se šta i braniti i odbraniti: država, narod, vjera, din i iman, “vekovna ognjišta”...

1
393

U toku je sasvim uobičajeni i davno već višekratno viđeni predizborni demokratski spektakl i histerični pararatni verbalni vatromet trojca etničkih politikantskih legitimno konstitutivnih šamana i ešalona njihovih partijskih opskurnih gardista.

Kao i uvijek do sada, oni kolektivno nas, zadnjih četvrt vijeka sasvim uspješno brane jedne od drugih i svojom međusobnom zavidno utreniranom koordinacijom riječi i djela, uspijevaju da spriječe (brato)ubilački rat, kojim nam refleksno prijete sami ga i prizivajući kao strašnu utvaru, (polu)realističnu noćnu moru i nikad dovoljno naučenu lekciju normalnosti loših đaka-ponavljača.

Ali, Mile, Bakir i Dragan su dio rješenja, nisu dio problema, oni će “sjesti, naći se, porazgovarati, dogovoriti se, usaglasiti državotvorne stavove” i spriječiti “ono najgore” što njihovi uvrnuti i nedozvani “narodi”, navodno, žele: srednjevjekovno međuvjersko klanje, razaranje, pljačke, silovanja i slične raspojasane, ali sasvim “konstitutivno legitimne” nepoćudnosti, ako su patriotski verificirane. A, jesu. Trojac rezolutno ne da da se to odigra i “dogovor se mora postići”: nema ko drugi.

Problem je jedino nastao upravo sada, kada je napokon ponestalo vjerodostojnih kumulativno nagomilanih otrcanih šupljih prijetnji secesijom, trećim entitetom ili “bošnjačko-popisnom apsolutnom većinom”, te konsekventno jeftinom demagoškom analogijom takvih istih majorizirajućih prava na “državnu tapiju”.

Ipak, šućur Allahu dž.š., koji sve to pomno promatra, stvar jeste tro-dogovorno konsultativno rješiva, ali ne bi bilo zgorega usput dozvati ove domaće zapuštene i zaparložene etnije pameti, malo i zapucati, pa šta ako u “širem nacionalnom interesu” i padne koja desetina ili hiljada mrtvih glava, popali se poneka stotina “lepih sela, što lepo gore”, a bogami, šta fali da se još malo potrijebimo, dodatno zamrzimo, barem toga ima kod nas, prorijedimo i blagougodno razastremo po njemačkim Saveznim zemljama i sličnim poželjnim destinacijama.

Snađe se naš narod svugdje: baciš ga na glavu, ako mu je ostala na ramenima, a on padne na noge, ako su mu i one pretekle. Ako ništa od toga nema u ispravnom stanju ili na broju, znači da je čovjek zasigurno u masovnoj grobnici ili u više njih: ne treba ni tu biti previše izbirljiv. I sa malo toga treba biti zadovoljan, skroman pa i sretan, ako je smrt majstorska, brza, bezbolna, efikasna, poželjno šehidska, eventualno u odbrani “krsta i vere pradedovske” ili potencijalno svetačka na fonu “Antemurale Christianitatis”.

Usputno “odrađeni” (a)teisti, gnostici, “mješanci” gluho bilo ili etnički dovoljno neprosvijećeni pojedinci, posebno, politički din-dušmani raznih štetnih zapadnoeuropskih demokratskih novotarija i provenijencija, biće samo biber po pilavu erupciji pozitivnih promjena, najljepše nedosanjane budućnosti u slozi, ljubavi i zajedništvu. Mi volimo biti zajedno, kome je to suđeno, kome nije-sam je kriv, posebno ako nije ni živ.

Grobovi jesu spremni i nikad ih i ne manjka, topovi, puške, harmonike, pjesma, mlada “topovska hrana” su tu, ima se šta i braniti i odbraniti: država, narod, vjera, din i iman, “vekovna ognjišta” i europske vrijednosti, ekskluzivno. Sve je jednostavno i nadohvat ruke.

Doduše, ono što ostaje da se legitimne vođe prijeteće “poželjnog rata” Dragan-Mile-Bakir konsenzusno očas “kompromisno usaglase”, dosta je jednostavno i podrazumijeva se, a nije ni nešto posebno delikatno pitanje: nikad nisu njihova djeca u pitanju. Tuđa su: naša. Dok ih još ima. (Piše: Derviš ČIČKO)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala
)

 

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here