Danas i ovdje: Predo Stanković (ne) treba Tuzli!

Predo nije ništa „Bogu sa nebesa“ zgriješio, izuzev što je ostajući dosljedan samome sebi i svom umjetničkom aktivizmu, a i kako bi drugačije, poodavno se pozabavio osnivanjem „Omladinskog Art centra Tuzla“ i posljedično iniciranjem već znamenite „Ljetnje škole gitare-PrSt“

4
619

Trebalo je da prođe upravo 50 godina Predine potpuno blistavo neponovljive muzičko-pedagoške poeme okrenute klasičnoj gitari, pa možda i cijeloj hiljadi njegovih učenika, slične onoj Makarenkovoj, pa da saznamo da je još jedna u nizu personalnih institucija tuzlanske kulture paraoficijelno određena za odstrjel i put prema Gradonačelnikovoj ličnoj trofejnoj zbirci upokojenih nepodobnih kapitalaca umjetnika-kulturnjaka, sportaša, privrednika i td.

A, lista je obimna, i poširoka i poduga u svojoj neselektivnoj kapricioznosti ostrvljene kompleksaške osvetoljubive oholosti i ogromnosti putinovski botoksiranog ega fantomski uklinčenog sa samim sobom i sa svima drugima u dohvatu lokal-političke moći isijavane iz zgrade bivše komande herojskog 2. korpusa.

Naime, nakon kratkotrajnijeg zatišja u „uobičajenim“, gotovo ritualnim, obračunima „poglavničkog“ Gradskog silnika sa znamenitim političkim din-dušmanima, slikarima, sportašima etc., na red najnovijeg katil-fermana je došao Predrag-Predo Stanković, potpuno endemično elitistički pedagoški izdanak i nesvjesni utemeljitelj nadaleko čuvenog i internacionalno poznatog brenda „Tuzlanske škole klasične gitare“.

I tako zadnjih 50 godina, od daleke 1973.g. prošlog stoljeća do današnjiha dana, ispod Predinog magičnog plašta duboko delikatne posvećenosti sopstvenoj misiji umjetničkog odgajatelja i učitelja klasične gitare, „ispilila“ su se u tuzlanskoj kasabi i međunarodno reprezentativna imena u dotičnoj aktuelnoj muzičkoj vaseljeni, ponajprije: D. Ivanović, D. Azabagić, B. Tešić i S. Redžić

Maestro Predrag Predo Stanković (Foto: Internet)

To jeste, nema sumnje, izuzetno zavidan i ključan životni i profesionalni legat za puno više nego što je trajanje jedinog života, a na ponos tuzlanskoj pomalehnoj čaršiji, koja mediokritetski, uglavnom, ne zna i ne može podnijeti insajderski uspjeh svojih sopstvenih „podanika“.

Doduše, Predo nije ništa „Bogu sa nebesa“ zgriješio, izuzev što je ostajući dosljedan samome sebi i svom umjetničkom aktivizmu, a i kako bi drugačije, poodavno se pozabavio osnivanjem „Omladinskog Art centra Tuzla“ i posljedično iniciranjem već znamenite „Ljetnje škole gitare-PrSt“ u tišini eko-lokacije banovićke Zlače u okviru gradske tradicionalne manifestacije „Ljeto u Tuzli“.

Ali, ubrzo se pokazalo da nije baš „dopušteno“ čak niti benigno etabliranje eko-banovićke „gitarijade“ kao užeregionalnog kulturnog postignuća, ako to nije u Tuzli i to baš pod Gradonačelnikovim kancelarijskim pendžerom i pod njegovom ličnom autorskom palicom. Pa se krenulo u odavno rutinizirano neprijateljsko organizacijsko „preuzimanje pod svoje“ ovog lijepog ljetnjeg hepeninga podno još uvijek šumovito-vilovitog Konjuha.

Dakle, osniva se gotovo identična organizacijska surogat-matrica umjetničkog naziva „Dani gitare u Tuzli“, znameniti Predo dobiva „finansijsku nogu u tur“ iz reda-vožnje događanja „Ljeto u Tuzli“. I, naravno, biva tiho denunciran i sataniziran kao „nedostojan anti-Tuzlak“, nalik na nekog samozatajno proskribiranog „izdajnika“ sopstvene urbane čaršije i svega onog što nam je svima nesebično podario: samog sebe i svoj cijeli umjetnički i ljudski habitus.

Naravno, nije ovo ni prvi, niti zadnji puta da smo kao nečiji „zahvalni sugrađani“ osramoćeni i poniženi anticivilzacijskim barbarskim divljaštvom lokalnih političkih moćnika i njihovih okrutnih čankoliza i ulizica spram ljudi. Upravo kao što je Predrag-Predo Stanković, jedan od ljudi koji čine naš grad čaršijom u kojoj se još uvijek može osjetiti onaj iskreni, nepatvoreni, tihi i neponovljivi štih i dah horizonata kulturološkog kosmopolitizma.

Bez kojih smo još samo jedna od hiljada primitivnih i dekadentnih provincija duha, bez nade i ljepote neuhvatljivog dara umjetničkog stvaralaštva, kao neselektivnog Božjeg dara „odabranim“ pojedincima. Jedan od njih je, zasigurno, i Predo. Naš Tuzlak. (Piše: Derviš ČIČKO)

4 Komentari

    • Dzasminu smetaju svi koji su uspješniji od njega, u oblastima u kojima nije napravio ništa. Jedino mu je Šećer sjeo u krilo i već od rata na ovamo uživa u blagodetima nekadašnjeg “brzog lijevog krila Slobode”

  1. On ne treba imamovica jer on je za njega Tuzla i umjetnik, a zbog imamovicev sujete i bolesti odrekli smo se puno legendi naseg grada. Mmajmune mi smo grad nisi ti!

  2. Počelo je sa Ekmecicem i tako 20 godina terora bolesnika koji je srozao umjetnost na ACU PEJOVICA. Ako niste kupili kartu, požurite jer ovaj šund počinje 6. Maja.
    Pozdrav za legendu Predu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here