Danas i ovdje: Kako likvidirati dva miliona Orbanovih bosanskih muslimana

0
340
dervis cicko
(Piše: Derviš Čičko, društveno-politički analitičar)

Ne treba sumnjati u iskrenost zabrinutosti direktnog potomka nomadskih azijskih Skitskih plemena Orbana, ordinirajućeg predsjednika Ugarske, sadašnje Mađarske i ponosite članice EU, glede budućnosti Evropske unije suočene sa naletom dva miliona krvoločnih jahača moderne apokalipse, prijeteći kurvinski šćućurenih u našoj domovini, pod konspirativnim imenom „bosanski muslimani“.

Tu besperspektivno neprilagodljivu i neintegrativnu gamad bi u višem interesu opstanka vrednota modernog svijeta oličenog u Europskoj uniji, ponajbolje bilo potiho dobrovoljno hortijevski eutanazirati kakvim ogodnim koljem, hladnim oružjem i sličnim samoodbrambenim halatima, i ne prljajući cijevi barutom, a i bez uludog trošenja dragocjenih olovnih zrna.

U slobodnom prijevodu, to je ujedno i dopušteni zvanični narativ „slobode mišljenja“ sadašnjeg evropskog establišmenta na putu izgradnje novog slobodnog svijeta Evrope bez ratova, sukoba i bezumnog razaranja.

Doduše, vrlom europljaninu Orbanu moguće je dosta jednostavno trivilijazirati i olakšati holokaust-nakanu, te je dodatno i pospješiti: „srećom“ po fašizoidnog Prvog u Mađara, ne bi imao posla sa mnogo više od 1.5 miliona domicilno „zainteresiranih“ za sopstveno eksterminiranje.

U stvari, ta famozna Orbanova ranogebelsovska poruka neprikrivene ubilačke homofobičnosti je, primarno, upućena našim najbližim prekograničnim susjedima „potpisnicima Dejtonskog sporazuma“, pa tek onda domaćim pravovjernim etnijama, upućujući ih na prihvatljivu legitimnost fizičkog pokolja „konačnim rješenjem“ svojih komšija, rođaka, prijatelja.

S obzirom na kolikojučerašnje iskustvo slične „praktične nastave“ javnog huškanja na etničko-vjerske pogrome motivirane političkim ultradesničarskim doktrinama, uopšte ne treba sumnjati u kontekstualni potencijal „ponavljanja gradiva“ u najnovijim okolnostima internih odnosa partnera u EU i njihovog opetovano jalovog bavljenja beskrajnim trvenjima divljih plemena Zapadnog Balkana. Posebno orbanosvskih političkih bahanalija glede ogodnog „muslimanskog remetilačkog faktora“.

Svakako da je panični odgovor etničkog radikaliziranja i zbijanja uobičajenom pojednostavljenom šemom „jedna vjera, jedna partija, jedan vođa“ ponajgore rješenje, pošto bi se indirektno palo u (ne)izvjesnu malignu spiralu puzajuće uskogrude vjersko-klerikalne isključivosti suspendiranja bilo kakvog „drugog mišljenja“ i promišljanja stvarnosti na tragu održive perspektivnosti i odricanja ultimativne bezuslovnosti održanja racionalne državnosti BiH.

Takođe, tihe naznake eksternog poticanja ustavnog legaliziranja većinsko-etničkog troentiteskog „mirnog razlaza“, sve bi bio, samo ne bi bio to, i bez sumnje bi bio vrlo direktan uvod u ekspresno evropsko palestiniziranje BiH i posljedicama koje teško da bi donijele dugoročan mir, gotovo, u srcu moderne Evrope.

Naravno, ako su pred nama vremena cikličkog ponavljanja ratnih svjetskih klanja i ako je BiH projicirana i žrtvovana kao opšti džehenemski Casus Belli, onda je sasvim svejedno „koje je boje mačka“, ako (ne)hvata miševe. U tom slučaju, naša jedina nada je izvjesnost blizine prozora Beča, Brisela, Rima, a Bogami i Orbanovih i Budima i Pešte, koliko god „dobre kupleraje imali“.

Ono što romantičarskim optimizmom proklamiranog lieterarnog dobra daje nadu „da neće biti, ono što biti mora“, poručuje znameniti Alber Kami da „ono što se može naučiti u doba zala, to jeste da u čovjeku ima više stvari koje zaslužuju divljenje, nego onih koje zaslužuju prezir“. Ali, takođe, i da „bacil kuge ne ugiba nikada, da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i posteljini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kada će na nesreću i pouku ljudima, kuga probuditi svoje štakore da uginu u nekom sretnom gradu“.

Nadati se da smo mi svi zajedno već bili taj paradigmatski Kamijev „sretni grad“ početkom devedesetih godina „davnog“ prošlog vijeka, da smo historijski privremeno imunizirani, i da s pravom očekujemo da „kuga malo šara“. Pa makar bila i zlokobna Orbanova, kao savremena inačica sjenke fašističkih Hortijevih krvavih pohoda nezamislive okrutnosti spram „drugih i drugačijih“.

A, i blagorodni Božić nam je svima pred vratima. Otvorenim. (Piše: Derviš ČIČKO)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here