Danas i ovdje: Jasmin Imamović kao kandidat za Predsjedništvo

Jasmin Imamović se, napokon, čini sasvim izvjesnim SDP-ovim kandidatom za Predsjedništvo BiH i to je od strane dotičnog, predpripremnom kampanjom, izravno i neizravno, nagoviješteno unazad gotovo godinu dana. Jasno je da je ta kandidatura duže vrijeme pažljivo pripremana, delikatno promišljana, uz usputno prizemno levaćenje „trojkaških“ partnera i u prvo vrijeme plasirana „ispod žita“ posredstvom dežurnog partijskog, sasvim efemerno potrošnog i minornog glasnogovorničkog sveznajućeg dežurnog „lajavca“ Vojina Mijatovića. Haman ovaj SDP-ovski „veći katolik od samog pape“, sasvim slučajno paranormalno zna čak i ono što njegov direktni šef tek treba da zanijeti i zasanja na javi.

Naizgled veliko mega-tkanje grandioznih majstora javne političke manipulacije, ali i sitnih šibicarskih uhljebskih trgovaca Čičikovljevih mrtvih duša, striktno je naslonjeno na igru SDP-staklenih perli „biti ili ne biti“. U stvari, naši, a Jasminovi i Nekini, ponajstariji socijaldemokrati imaju sasvim opravdanu maniju refleksa ultimativnog samoodržanja: ulazak u federalnu i državnu izvršnu vlast po bilo koju cijenu ili sasvim izvjesna brza politička „smrt na rate“.

Jednostavno, to je opšte mjesto, apsolutno deideologizirane, moralno ogoljene i mahom kompromitirane, tzv. velike političke stranke. Nemaju gotovo ništa od dugotrajnijeg partijskog unutrašnjeg organizacijskog veziva, izuzev najbanalnijeg fronta širokog klijentelizma spram svojih brojnih i društveno beskorisnih profesionaliziranih funkcionera i terenske vojno-stranačke pješadije, uvijek gladne „hljeba bez motike“.

Praktični strategijski koncept stvarne borbe za goli opstanak, najvjerovatnije je SDP-ova vrhuška bazirala na logici ostvarenja najmanje dva ključna i bezuslovna postulata, kao preduslove za bilo kakvo formiranje federalne ustavne strukture izvršne vlasti: neizbježnost „konstitutivnog“ HDZ-a i „izbježnost“ SDA, ali i kao latentne lagumdžijanske zlatne rezerve. Prema jasno demonstriranoj pokaznoj vježbi u Gradskom vijeću Tuzle i vladi TK, glede lojalnosti očiglednog dogovora sa“ Čovićevim Hrvatima“, Jasmin Imamović je po prvi puta poslije nedavnog rata, direktno oktroirao HDZ-ministra zdravlja u svojoj koalicijskoj vladi, koju virtualno predvodi „nepostojeći“ premijer prof. dr. Kadrija Hodžić-što-ti-je-to-trebalo-kadrija. Uzročno-posljedično, jedna, ali vrlo vrijedna tvrda ruka tanjušne pro-Jasmin većine u Vijeću Tuzle je „zna se“.

Naravno, a i to je prilično trivijalno, s obzirom na profil glasačkog tijela, kandidatura tuzlanskog gradonačelnika mogla bi praktično i sahraniti i potpuno histerično dezorijentiranog Željka Komšića, kao tragikomičnog klovnovskog predsjedničkog „Drugog u Bošnjaka“, računajući aktuelno, nakon uspostave i rasta NiP-a, i vrlo suženi izborni kapacitet SDA za njegovu podršu nepisanom hudba-šemom „frtalj svake familije“ za našeg „Zlatnog ljiljana“. Direktna konsekvenca je mamutska koncesija Čoviću i njegov put prema Predsjedništvu.

Drugi stub očajnički planiranog uspjeha velikih Ostap-Bennderovskih kombinatora je utemeljena opcija, i štogod drugo bude bilo potrebno, eliminiranja „Bakirovih Bošnjaka“ iz buduće Federalne/BH izvršne vlasti, preko otojč-SDA umivenih mlađahnih Dininih NiP-ovaca, te hrpe sitnih usputnih otpadnika-nezadovoljnika ispod Baketovog državotvornog patriotskog šinjela. Naravno, tu je, kao i uvijek do sada, Fahrina sportsko-leteća eskadrila dežurnih vjernih vitezova, kao mjera krajnjeg licemjerja svake i svakakve vlasti.

Vjerovatno je najslabija tačka ovakve salto-mortale predizborne kombinatorike, one su uvijek takve, a to je uvijek i limitirajući faktor njenog ukupnog kvaliteta, pretpostavka da je moguće pobijediti Bakira Izetbegovića kao SDA-ovog kandidata za Predsjedništvo, te da on nije spreman žrtvovati za svoju pobjedu sve, pa i puno, puno više od toga. A, jeste.

Ostrvljeni premudri tuzlanski izborni mag iz zgrade bivše komande 2. korpusa, sada dobrano potrošene političke imaginacije i samosvijesti o promijenjenosti stvarnosti socijalnog okruženja, kao poprilično izvjesni predsjednički gubitnik, neće trebati nikom. Tuzlacima, možda. Neki Konjičaninu iz Alipašine 41., ponajmanje. Jedino će moći, simbolički, ponižavajuće sjedeći „naopako“ na magarcu, odjahati put Sarajeva. Ni prvi, ni zadnji: ima ih sličnih k'o pljeve po Šeheru.

A, takvi teško da će biti „pozvani“, kakva god da su slatka obećanja „djevojci“, da nakon ere Nermina Nikšića 2023.g., ponesu zahtjevnu ešarpu predsjednika SDP-a.
To se neće desiti. Tuzlaku ponajmanje, pa makar on bio i SDP-nepobjedivi, ali beskrupulozni i beskrajno oportuni lokalni pantokrator Jasmin imamović.

Ipak, kontekstualno, zadnju i presudnu riječ imaće „stranci“. Uz neutemeljeni optimizam, svi drugi, pa i do sada nedorljive bogataške političke glavešine B-D-M, mogu lako biti njihove kolateralne žrtve. Zatvorske, po stvarnoj zasluzi. A, tada je sve moguće, pa i ono „nemoguće“. (Piše: Derviš ČIČKO)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)