Deveti maj, Dan pobjede nad fašizmom, trebao bi biti dan kolektivnog sjećanja i jasne poruke: fašizam nikada više. Ipak, dok Evropa i svijet formalno obilježavaju kraj Drugog svjetskog rata i kapitulaciju nacističke Njemačke 1945. godine, postavlja se pitanje, koliko je to sjećanje danas autentično, a koliko politički oblikovano, zaboravljeno ili čak izopačeno?
U Bosni i Hercegovini, zemlji koja je dala ogroman doprinos antifašističkoj borbi, ovaj datum se sve rjeđe obilježava s punim razumijevanjem njegove istorijske težine. Umjesto da bude dan zajedničke pobjede nad ideologijom mržnje, deveti maj sve češće prolazi u sjeni političkih kalkulacija, revizionizma i selektivnog pamćenja. Na javnoj sceni prisutna je opasna tendencija relativizacije fašizma, gdje se zločini pokušavaju izjednačiti, opravdavati ili prešutjeti, u zavisnosti od toga ko govori i s koje pozicije.
U Evropi se deveti maj simbolično preklapa i sa Danom Evrope, što dodatno ilustruje paradoks savremenog doba: dok se slavi mir, sve su prisutnije ekstremne ideologije koje su u samom temelju suprotne antifašizmu. Desničarski pokreti, ksenofobija, islamofobija, antisemitizam i nacionalistički narativi, nekada prepoznatljivi simboli mraka 20. stoljeća, danas se bez zadrške vraćaju na političku scenu, u novom, sofisticiranijem ruhu, ali sa starim ciljevima.
Škole rijetko podučavaju o Narodnooslobodilačkoj borbi s pažnjom i dubinom koju zaslužuje. Antifašistički spomenici zarastaju u korov, a vrijednosti koje su pokrenule milione širom svijeta da se suprotstave totalitarnim režimima danas se smatraju zastarjelim ili „ideološkim“. U takvom ambijentu, deveti maj ne postaje više dan borbe protiv fašizma, već dan političke šutnje ili čak manipulacije.
Ako Dan pobjede nad fašizmom treba imati bilo kakav smisao u savremenom društvu, onda je to poziv na budnost. Fašizam nije samo prošlost, on se, u raznim oblicima, prilagođava i vraća. On živi u jeziku mržnje, u poricanju zločina, u nasilju prema drugačijima, u tišini pred nepravdom.
Zato 9. maj nije samo sjećanje, to mora biti i aktivna opomena. Ne samo protiv onoga što je bilo, već protiv onoga što prijeti da se ponovi. (A.R.Z)
Komunizam i fašizam – dva lica istog totalitarnog zla
Članak „Dan pobjede nad fašizmom: Sjećanje koje blijedi ili opomena koja obavezuje“ nosi u sebi važnu poruku o potrebi očuvanja kolektivnog sjećanja na užase fašizma. Međutim, znanstveni pristup povijesti zahtijeva cjelovitu, uravnoteženu i principijelnu analizu, koja ne smije ostati zarobljena u mitovima, jednostranim interpretacijama ili ideološkim obrascima prošlog stoljeća. Upravo zato, potrebno je jasno reći: borba protiv fašizma ne može biti alibi za ignoriranje, opravdavanje ili čak glorificiranje komunističkog totalitarizma – režima koji je, prema brojnim relevantnim znanstvenim istraživanjima, odgovoran za znatno veći broj žrtava, sustavnu represiju i dubinske deformacije društava u kojima je vladao.
Antifašizam, naročito u jugoslavenskom i sovjetskom kontekstu, nije bio demokratski, pluralistički i liberalni pokret kakvim ga se često nastoji prikazati u javnom diskursu. Naprotiv, komunistički „antifašizam“ bio je duboko instrumentaliziran za uspostavu i očuvanje totalitarne vlasti. Od trenutka kada su komunistički partizani preuzeli vlast, u brojnim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim državama (uključujući i Jugoslaviju), u ime borbe protiv „reakcije“, „buržoazije“ ili „narodnih neprijatelja“ provodili su se montirani politički procesi, čistke, likvidacije i masovna kršenja ljudskih prava. Tzv. „narodna demokracija“ bila je samo prijelazna faza prema jednopartijskoj diktaturi koja nije dopuštala nikakvu stvarnu opoziciju ni slobodu mišljenja.
Ako se zgražamo nad jezivim zločinima nacističkog režima – s pravom – tada moramo imati moralnu i znanstvenu dosljednost da s istom odlučnošću osudimo i komunistički totalitarizam. Ne može biti moralno prihvatljivo, a još manje znanstveno opravdano, zatvarati oči pred činjenicom da su komunistički režimi, od Staljinove Rusije, preko Maove Kine do Tita u Jugoslaviji, odgovorni za desetke milijuna mrtvih – u logorima, na stratištima, u zatvorima i na putu „preodgoja“. Historik Stéphane Courtois i suradnici u Crnoj knjizi komunizma (1997., hrvatsko izdanje 1999.) dokumentirali su ove zločine precizno, brojevima, metodologijom i izvorima. Govoriti o antifašizmu, a pritom zaboravljati Bleiburg, Goli otok, Staljinove čistke ili ukrajinski Holodomor, znači svjesno i politički izabrano pamćenje, a ne znanstveni pristup povijesti.
Upravo je to problem koji prožima ovaj članak – poistovjećivanje antifašizma isključivo s komunističkom borbom. Međutim, fašizam su pobjeđivali i britanski i američki vojnici, koji nisu ginuli za diktaturu proletarijata, nego za demokraciju. Antifašizam je širi i dublji fenomen od komunističkog narativa – on uključuje i otpor konzervativaca, liberala, kršćanskih demokrata, kao i običnih građana koji su se suprotstavljali totalitarnim ideologijama s različitih ideoloških pozicija.
Zabrinjava i pokušaj moralne superiornosti koje određeni autori sebi uzimaju, pozivajući se na „opomenu pred zaboravom“, a pritom šute o zločinima koji su se dogodili pod simbolima crvene zvijezde, srpa i čekića. Takav pristup nije samo intelektualno nepošten, već i opasan – jer otvara prostor za novi krug ideološke mržnje i podjela.
Dan pobjede nad fašizmom doista treba biti dan sjećanja – ali ne sjećanja selektivnog, ideološki pristranog i politički motiviranog. Treba to biti dan kada jasno i glasno kažemo: nikad više fašizam, nikad više komunizam, nikad više totalitarizam. Samo kroz osudu svih oblika političkog ekstremizma, bez dvostrukih kriterija – možemo izgraditi istinsku kulturu mira, ljudskih prava i demokratskih vrijednosti.