Gotovo dvije decenije Feti Gjici radio je na toliko tajnom projektu da ga je morao zaključavati u sef prije nego što bi napustio kancelariju svake večeri. Nikada o tome nije razgovarao sa svojim prijateljima ili porodicom.
Gjici je bio glavni projektant grada Kukës, na sjeveru Albanije, radeći tokom godina komunističkog režima u zemlji, koji je vodio staljinistički diktator Enver Hoxha (Hodža). Paranoični vođa bio je prestravljen zbog predstojećeg rata te je sagradio stotine hiljada betonskih bunkera kako bi odbranio svoje stanovništvo od prijetnje invazije.
U Kukësu, nedaleko od granice sa socijalističkom Jugoslavijom, otišlo se korak dalje. Zadatak Gjica, koji je počeo početkom 1970-ih i završio samo slomom režima 1991. godine, bio je izgradnja podzemne kopije grada Kukës, 30 metara ispod nadzemnog grada.
Prvi planovi, početkom 1970., bili su za niz skloništa s bombama. Međutim, tokom 80-ih godina, na zapovijed vojnih šefova, Gjici je dodavao sve više tunela i prostorija podzemnom projektu, uključujući prostor za štampariju, bolnicu i pekaru. Zatim su dodane električne i vodovodne mreže. Trebao je postojati vojni zapovjedni centar, policijski punkt i sudnica. Ideja je bila da 10.000 osoba može preživjeti u tom podzemnom gradu šest mjeseci.
„Naravno, u doba rata stvari bi se mogle odvijati smanjenim kapacitetom, ali ideja je bila da se replicira čitav grad pod zemljom“, podsetio je Gjici, koji sada ima 72 godine.
Početkom 1970-ih komunističke vlasti su umjetnim jezerom poplavile čitavo naselje Kukës tokom izgradnje hidroelektrane. Gradski projektanti morali su dizajnirati potpuno novi grad uz njega i preseliti čitavo stanovništvo. Gjici je pomagao u dizajniranju tog drugog Kukësa iznad zemlje, kada su mu prišli šefovi vojske i tajne policije. “Pošto sam dobro radio svoj posao, povjerili su mi planove za podzemni grad”, rekao je.
Upitan šta će reći ako ga kolega pita na čemu radi, nasmijao se. „Nije to bila kultura u kojoj su te ljudi pitali šta radiš.“ Njegova supruga je bila djelimično svjesna da radi na podzemnom projektu dugi niz godina, ali ni ona nikada nije zahtijevala detalje. “Znala je bolje nego da postavlja pitanja.”
Budući da je sklonište bilo tako tajno, Gjici je imao tim od samo 30 građevinskih radnika koji su radili na gradnji, jer je svaki radnik morao biti pažljivo provjeren od strane sigurnosnih službi radi političke pouzdanosti. “Što je manje ljudi znalo, to bolje”, rekao je. Ovaj mali tim dodatno je podijeljen na parove koji su poslani da rade na različitim dijelovima skloništa, ne shvatajući da postoji jedna ogromna međusobno povezana mreža.
Tokom 1980-ih, vlasti su izvodile redovne vježbe: kada bi zazvonila sirena, cijelo bi stanovništvo Kukësa moglo za sedam minuta doći pod zemlju, kroz 30 ulaza u mrežu. Ali nakon ulaska bilo im je zabranjeno kretati se unutra, a podaci da je cijela mreža spojena s tunelima koji se protežu kilometrima bili su klasificirani.
Izgradnja podzemne mreže završena je 1989. godine i postavljeni su struja i voda. No prije nego što se svako od područja moglo uredno opremiti za svoju planiranu funkciju, režim je pao.
Ovih dana silazak u tunele nije za plašljive. Još uvijek živahni Gjici vodi niz vlažno podzemno stubište sve dublje i dublje u podzemlje. Pristup većini mreža tunela i prostorija blokiran je velikim gomilama pijeska i blata.
Ali nakon 30 godina zanemarivanja, novi gradonačelnik Kukësa, Safet Gjici, Fetijev rođak, želi dovršiti ono što su komunisti započeli i dovršiti posao na podzemnom Kukësu prije nego što ga otvori za javnost.
Devedesetih je bio znatiželjan nakon što je čuo priče svog rođaka i s nekim se prijateljima spustio u napuštenu mrežu. “Biću iskren, nisam mogao da vjerujem koliko je bio dubok”, rekao je u intervjuu u kancelariji gradonačelnika. „Otišli smo nekim putem, ali prestravio sam se i vratio natrag. Bilo je glasina o ljudima koji su sišli tamo i nikad se više nisu vratili.”
Kasnije ga je ponovo posjetio, ovaj put sa svojim rođakom i pogodnim svjetiljkama, i nije mogao vjerovati koliko je ogroman. Grandiozna vizija se počela oblikovati. A kada je prije nekoliko mjeseci izabran za gradonačelnika odlučio je da je vrijeme da se radi na njemu.
“Želimo ga pretvoriti u podzemni grad za mještane i turiste”, rekao je. Priznao je da su njegove ideje i dalje nejasne, ali predviđao je restorane, turističke atrakcije i prodavnice, a ljudi će moći hodati kroz tunele da bi došli do umjetnog jezera i potom otići na vožnju brodom.
U martu se nada da će zaključiti posao od 2,6 milijuna eura sredstava EU-a za započinjanje obnove. Ali bez mnogo više novca od toga, njegovi ambiciozni planovi mogu biti podjednako nevjerojatni kao i planovi komunističke Albanije.
Postoje i oni koji dovode u pitanje pretvaranja komunističke baštine zemlje u tematsku atrakciju. Golemi kompleks bunkera izgrađen za elitu na periferiji glavnog grada Tirane već je pretvoren u muzej. Postoje planovi za otvaranje Hodžine kuće za javnost, ostavljene tačno onako kakva je bila kada je diktator umro 1985. godine.
“U ostatku komunističke Evrope, represije su završene u 1960-im, ali ovdje su išle sve do kraja”, rekao je Enriketa Papa, historičar sa Univerziteta u Tirani. „Ljudi su gladovali i još su gradili bunkere. Zašto su nam sada potrebni muzeji bunkera, kada ne postoje muzeji žrtvama komunizma? ”
Safet Gjici bio je siguran u to da bilo koji podzemni muzej neće prikriti tamnu stranu komunističkih godina. „Bilo je to grozno vrijeme. Pola zemlje su bili informatori i bilo je ograničenja na sve. Ne želimo ponovo da vidimo ta vremena, ni za sebe ni za bilo koga drugog na zemlji “, rekao je.
Njegov rođak bio je mnogo dvosmisleniji, govoreći o nostalgiji za Hodžinim režimom među starijom populacijom u Albaniji, posebno onim koji su zauzimali privilegovane položaje. „Bio sam iz porodice poljoprivrednika u selu i mogao sam da studiram inženjering u glavnom gradu zajedno sa Hodžinim zetom. Tada nije bilo diskriminacije “, rekao je, prešućujući o pogubljenima, radnim logorima i političkim zatvorenicima.
Što se tiče podzemnog grada, odbacio je ideju da njegova izgradnja odražava paranoični način razmišljanja i tvrdio da je to “apsolutni minimum” koji će svaka razumna vlada pružiti svojim građanima. “Sada nam je više nego ikad potreban”, rekao je. „Trebao bi biti održavan, kako bi podučavali mlađe generacije da rizik od rata uvijek postoji.“ (TheGuardian,tl)