Uglavnom je licemjeran i neiskreno fingiran estradno-prigodničarsko banalizirani i bagatelizirani hepening obilježavanja Dana prvog oslobođenja Tuzle dalekog 2. oktobra 1943.g., kao i ideja da se, u tom povodu, uobičajeni bizarno javno uprizoreni vašar taštine lokalnih predizborno lafopatriotski nabildanih lokalnih politikantskih “bezbožnika”, prikaže kao praznik nepatvorenog najšireg fronta antifašizma. Ali, i bez primisli o eventualno kontekstualnoj „participaciji“novohistorijski ekskomuniciranih Titovih komunista.
U stvari, baveći se bestidnim pučkoškolskim historijskim revizionizmom najprizemnijih manira, tuzlanski dojučerašnji žestoki, rigidni pravovjerni komunisti, a sada socijaldemokratski paradigmatski konvertiti aktuelne „crvene utvrde u Tuzli“, već dvadeset godina beznadežno iskušavaju javni političko-ideološki salto mortale. Naime, samoubilački suludo pokušavaju da potpuno simbolički, a time i suštinski, deideologiziraju komunističke oslobodioce, a naknadno i 45-togodišnje vladare, neselektivnom stravičnom sječom svega što podsjeća, ili (o)pominje, na to vrijeme, pseudolobotomijskim brisanjem predratnih naziva ulica, škola, ustanova, dobrotvornih organizacija, sportskih klubova, tradicionalnih nagrada etc.
Koliko do juče u našem gradu je bilo gotovo 160 ulica uglavnom nazvanih imenima predratnih komunista-mučenika i profesionalnih revolucionara, narodnih heroja i proslavljenih proleterskih brigada, dok su u pravilu sve osnovne škole, njih 23, nosile imena ideološki brižljivo probranih i zaslužnih iz mnoštva narodnih heroja, uključivo srednje škole i fakultete. To su bili ultimativno mitski nedodirljivi, bezgrešni komunistički apostoli i sveci najdragocjenijeg kova: pali na braniku odbrane slobode svog naroda i socijalističke revolucije.
I kada su, gotovo generalno, počišćeni „likom i djelom“ iz našeg dnevnoživotnog obzora svi naši dojučerašnji uobičajeni saputnici i višegeneracijski jedini antifašistički uzori, odjednom se pokazalo da u poželjnoj konstrukciji od-otojč-najnovije slike sa krajolikom, nedostaju baš oni, kao ključni „dokaz života“ i autentičnosti kontinuiteta opstojnosti imidža „crvenog“ lokal-tuzlanskog fronta protiv nacizma, fašizma i mrskih domaćih izdajnika. I ne bi tu bilo ništa toliko sporno i nerješivo, nije loše greške priznati i „govoriti o jučerašnjim sramotama“, da nije zasmetalo socijaldemokratskim novokompozitorima nedavne historije, upravo ono što cijelu ujdurmu i čini besmislenim i monstruoznim kičerajem malograđanskog divljaštva. Smeta im crvena petokraka.
Bez komunističke crvene petokrake, kao kod nas krucijalne razdjelnice dva civilizacijska projekta ustrojstva svijeta, antifašizma i fašizma, cijeli pokret antifašizma kod nas, koji su Titovi komunisti bezdušno efikasno i politički vrlo pragmatično uzurpirali i prisvojili kao jedino njihovo vojno-političko vlasništvo, taj isti antifašizam simbolički simultano postaje i dio legata četnika Draže Mihajlovića, Pavelićeve NDH-kao i dijela Tuđmanovog „nacionalnog interesa Hrvata“, te i sličnom silnicom „DOM-DO“ pukovnije Muhamedage Hadžiefendića. Po toj uvrnutoj logici, tuzlansko „vampirsko“ cinično svečarenje i zaklinjanje nad antifašizmom, kao neki dan na Slanoj banji, uz prethodno temeljito uklonjene sve crvene petokrake sa spomenika oslobodilačkim partizanskim brigadama i komunističkim prvacima, može se podvesti samo pod najobičniju javnu politikantsku prostituciju i pijačarsku prevaru istine. I antifašizma.
Uostalom, ako je sa biste Maršala Jugoslavije i trostrukog narodnog heroja na negdašnjem Partizanskom groblju, „netragom nestala“ crvena zvijezda petokraka, onda i nije čudo da su slično prošli i njegovi odani saborci, narodni heroji, na vječnoj straži oko njega.
Ipak, bolji su i takvi od politički maligno mutiranih tzv. ideoloških socijaldemokrata, komunističkih evnuha-kastrata bez komunističke proleterske crvene zvijezde petokrake, kao važnog dijela naše kulture sjećanja. I ništa više, ni manje. „Smrt fašizmu (i budalama), sloboda narodu (i istini)“. (Piše: Derviš ČIČKO)
Nit je crvena nit je zelena moj dervise satena i mutna poveo je lov antifašista na vlast
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom piše … 1944 … Sefkija … tko ne pamti iznova proživljava … iznova…
Jeste. I Šefkija, i nema potrebe dodatno izmišljati historiju, dovoljno je već “prerađena”. Naravno, nema je potrebe ni uljepšavati, niti idealizirati, a još manje na pogrešan i štetan način zloupotrebljavati privatiziranjem za dnevnololitičke svrhe.
Gospodine Čičko, Tito i komunisti su pokret otpora “uzurpirali i prisvojili” tako što su ga pokrenuli i organizovali. Nije petokraka “simbol antifašizma”, nego univerzalni komunistički simbol. Zato je kod nas često poistovjećuju sa antifašizmom. Predratna KPJ je imala 12000 članova. Od njih, 9000 nije dočekalo kraj rata. Jasne su mi vaše liberalne pozicije, koliko god se vi trudili da ih sakrijete u mega-kompleksnim rečeničnim skolopovima. Ipak, ne postoje semantičke, ni logičke vratolomije kojima se jugoslovenskom pokretu otpora i NOB-a može zanijekati njegov radnički, socijalistički i komunistički karakter. Istina, nisu svi antifašisti ujedno i komunisti. No, svi antikomunisti na kraju završe kao fašisti.
Naveli ste samo opšta mjesta i, uglavnom, tu nema ništa sporno. Zanemarili ste specifične postratne nesrazmjerne posljedice upravo broju članova KPJ-u na početku oslobodilačkig rata, koji govori o toj partiji kao doktrinarno izuzetno ideološki elitističkoj, čvrstoj organizaciji profesionalnih romantičarskih revolucionara, zasluženog ogromnog moralnog ugleda u sredinana u kojima su živjeli i radili. Na kraju rata NOV je došao do gotovo 800 hiljada vojnika, ali partijska strategija strogog odabira članstva vrlo malo je promijenjena. Prema tome, jasno je da ogromna većina antifašista nisu bili ni blizu komunisti, pa čak ni njihovi simpatizeri, ali je KPJ-u efikasnom politikom uspjela postratno da prigrabi apsolutnu političku vlast i da legalizira jednopartijski sistem, pošto su dugoročno steategijski vodili rat i paralelno socijalističku revoluciju. Jedini autohtono, od svih postratnih novouspostavljenih socijalističkih država, ali u pravilu uz pomoć sovjetskih tenkova, prigrabivši svu političku vlast.
Ali, potpuno je neutemeljena Vaša proizvoljna tvrdnja “antikomunisti-fašisti”, to jednostavno nije tačno. Sve je to elementarna dojučerašnja “politička historija”.
Hvala na odgovoru. Nije to moja tvrdnja, ali se lažem s njom. To je rekao jedan od najjačih živućih filozofa sa ovih prostora, Boris Buden.
https://www.6yka.com/novosti/boris-buden-antikomunizam-zapravo-je-fasizam
Neporecivi i ogromni autoritet “izvora”, među kojima je zasigurno i eminentni i moralno uzoriti ljevičar-nade prof. Buden, minoran je u odnosu na autoritet istine. Uostalom, sadašnju EU, uglavnom, su izgradili antikomunisti, na ovaj ili onaj način. Komunisti su propustili tu priliku porazom “evrokomunizma”.
Jugoslavija je izgubila preko 1 500 000 ljudi u borbi protiv nacizma i fašizma. Cijela armijska grupa je bila zauzeta ovdje, oko 20 divizija, puno prije nego su došli “ruski tenkovi”. Francuska, Engleska i Amerika skupa su u borbama protiv Njemačke ukupno izgubile manje od 400 000 ljudi. Jedini pokret otpora u Evropi vrijedan spomena, jeste onaj naš. Jugoslovenski NOP je pomogao Sovjete puno prije nego su Sovjeti pomogli nas. Ne treba to umanjivati.
Treba biti oprezan pri baratanju ciframa žrtava koje su često neutemeljeno i tendenciozno navođene i bile su dio uobičajene “pobjedničke historiografije”. Kao npr. “zvanični broj žrtava od 1.7 miliona” Jasenovca i sl., uopšte ne umanjujući njegovu političko-genocidno-zločinačku suštinu.
Najviši cinizam je obilježavati praznik pred spomenicima i bistama “POGLAVICA” a zanemariti groblje izginulih partizana. Ne znam doduše da li više uopće postoji, ali nije spomenuto u izvještavanju.
Nije groblje, nego spomen ploče sa imenima poginulih kojima se ne zna grob. Postoji i Grob Neznanog Junaka na Banji, ali ni to niko ne održava. U svakom slučaju, slažem se s opaskom.
Nekada i ovaj Dervis svojim pisanjem zna pogoditi “u sridu”, da se i ja slazem sa njime.
Nije neophodno “slaganje”, važniji je dijalog.
I kaj sad
Nikaj.
Sarkazam krije tugu gospon Dervis… majstori nedovrsenog cinizma …. inzenjeri duša… pisati se mora kao i disati … ali samozvani štovaoci onoga sto ne razumiju ( negiranje povijesnih fakti) obicno razbiju sva ogledala na koja naiđu … da ne ostane ni pomen na ljepotu … ako nemozete napisati povjesnu kaskadu datuma koja je obična logika kauzalnog …i objašnjava zbog čega nam se sveo ovo dešava …. koju neće objaviti … nema dijaloga … ostaje nam da utonemo u tamu vilajeta koju je vješto kreirao drug stari … nema dijaloga … ima cenzura
Ponoviti gradivo iz povijesti
-Fočanski Propisi 1942
-Abolicija nakon zajsjedanja AVNOJ-a 1944
Pročitatai sječanja Nataše Zimonjić ,Adila Zulfikarpašića i Fikreta Fiće Čengića na događaje u Foći 1942 i stav vrhovnog zapovjednika NOVJ o tome … iznad svega egzaltiranost … logika kauzalnog od 1992 do 2020 godine…iznova proživljeno …. evo čak su i film snimili na temu pokušaja rušenja poslednjeg tabua jugoslovenstva….o Bosni …. Quo vadis Aida…nakon projekcija u kino dvoranama u BiH muk …. tišina što liježe i umara…
-Pročitati crtice iz povjesti o liku i djelu Sulejmana Filipovića ratni put i period ministra šuma FNRJ
-Pročitati ratni put XV majevičke udarne brigade osvrt na Tezno kod Maribora1945
-proćitati rezoluciju 1481 iz 2006 godine
Slažem se sa svime što ste rekli gospon Derviš … ali nemožemo reći samo nikaj … moramo reći punu istinu … nemamo nacionalnu identifikaciju kao Bosanci … dozivljavaju nas kao vjersku zajednicu … sve nas katolike pravoslavce i muslimane koji se identificiramo sa Bosnom kao domovinom … Svi drugi su Albanci,Slovenci,Makedonci,Crnogorci,Srbi i Hrvati …. nama drug Stari nije dao da Budemo Bosanci… moramo istraživati zbog cega se sve ovo desava ciklično … istina pa ma kakva ona bila … nama treba demokracija Vilija Branta…nama ne treba totalitarni ,niti lijevi niti desni, skup ideja … mi smo Bosna … naš blagoslov i naša snaga je u različitosti… Bog voli različitost….
u pravu ste
nikaj
U smislu “proizvodnje događanja” pisanjem, svakako da se neće dogoditi ništa. Ako to nije barem neki poticaj da se stvari pokušaju dovesti u red i relativnu normalu i da, ipak, postoje, da su konstatirane i bolje opcije, koje nisu imale tu “sreću” da se dogode. U konačnici, samo je ono “neminovno” što se i događa. Sve drugo je “jeftini optimizam”, koji podrazumijeva i razočarenje. Ali, malodušnost je samo luksuz i usputno opravdanje.
S sto ćemo sa istinom
Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo,pa ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.Kaj ti:kak bi bilo da nebi nekak bilo,kaj je bilo,a je ne,kaj neje nikak bilo.Tak i vezda bude da nekak ne bude,kak ti biti bude bilo da bi biti bilo….