Najprije konstatacija da je dobro što je Tuzla dobila Kuću sporta. Tu je ideju izrekao prije 12 godina legendarni nogometaš i sportski funkcioner, Fahrudin Avdičević, igrač s najviše nastupa u redovima “crveno-crnih”. Ne znam da li su na otvaranje pozvani članovi porodice Avdičević.
Crno na bijelo, ta je njegova ideja objavljena u monografiji “RSD Sloboda 90 godina”, a veliki Fako ponovio je i neposredno pred odlazak s ovog svijeta, tokom promocije knjige “100 godina Slobode”, prije nešto više od dvije godine.
Dakle, prvi utisak je da je urađeno nešto što je Tuzli trebalo, zbog rezultata koje su klubovi i pojedinci postizali tokom istorije, da se ne zaboravi.
Drugi utisak, međutim, jeste da su pojedinci ovu priliku iskoristili da sebi postave spomenik za života, mada je njihov udio u istoriji sporta grada prilično marginalan. Dio istorije jednostavno su prebrisali, kao da ne postoji.
Recimo, o Sloboda Diti, nekadašnjoj perjanici košarke u BiH, pa i bivšoj Jugoslaviji, za razliku od izloženog o OKK Slobodi, koja u minulih deset godina, otkako je Sloboda Dita “zamrznuta” (pitati Vedrana Lakića – op.a.) nije ostvarila nijedan hvale vrijedan rezultat, osim jednog ulaska u polufinale prvenstva BiH.
Nigdje ne stoji, recimo, a što ukazuju pojedinci u komentarima na FB, da je OKK Sloboda u Ligu BiH i ABA 2 ligu ušla na pozivnicu, a ne zbog ostvarenih rezultata. Baš kao da se htjelo reći da istorija počinje od Aida Berbića i Jasmina Imamovića, a ne od 1946. godine.
Ne znam (još) ko je sve radio na “projektu” Kuća sporta u tekstualnom dijelu, da li gradski istoričari (Perić, Isabegović) pomoćnica za sport i kulturu (Redžić) ili, kako sam čuo, dominantno Radio Kameleon, odnosno, umjetnica Edina Selesković, supruga Zlatka Berbića.
Zapeo je,naime, za oko detalj vezan za “sedmu silu” kojoj je posvećen jedan pano, na kojem stoji: NOVINARI KOJI SU BILJEŽILI HISTORIJU RSD SLOBODA TUZLA.
Čuj bilježili! Nije jasno da li novinare tretiraju “bilježnicima”, jer bi bilo ispravno da je napisano PISALI/ISPISIVALI. Bilježnici su notari, a ne novinari, ali to je autor(i)ma očito isto. E, pa nije, draga gospodo! Bez novinara, njihovih novinskih članaka, radio i TV priloga, danas internetskih, bilo čiju istoriju bi bilo gotovo nemoguće napisati.
E sad, ako su već željeli spomenuti zasluge “sedme sile”, bilo je logično da se u isti “lonac” ne stavljaju istinski novinari i oni koje nazivamo slučajnim prolaznicima kroz istoriju, odnosno, oni koji za istoriju sporta u Tuzli ne predstavljaju ništa bitno.
Onaj ko je pravio spisak, očito mu je to svejedno i ne poznaje dovoljno ljude koji su ispisivali istoriju Slobode, pa su tako neka bitnija novinarska pera otišlo pod “i drugi”. Ali, kad su se već latili dobro plaćenog posla, neshvatljiv je šlamperaj da se na tako malom mjestu nađe toliko pogrešaka.
Naime, dvojici novinara uz prezime je dodano jedno m, pa je naprimjer, ispalo da se predratni, preminuli kolega Jelenko preziva Ranđelovićm. No, dobro, to je tipfeler i nije najkrupnija greška, mada se ponavlja. Neka imena su objavljena pogrešno. Tako je stari, predratni “honorarac” nekih listova, a inače službenik TE “Tuzla”, Vlastimir Vlasto Nikolić preimenovan u Vlasta, pa ispade da je u pitanju žensko!
Dalje, izostavljeno je ime nekadašnjeg dopisnika “Sportskih novosti” Jovanovića, pa je umjesto imena stavljen nadimak Pajo, iako svi znaju da je riječ o Miodragu Jovanoviću zv. Pajo, nekadašnjem predsjedniku OSD “Jedinstvo”.
I na kraju, najkrupnija pogreška. Novinara i bivšeg glodura i direktora “Fronta slobode” Muhsina Nalića “prekrstili” su u Rizvić, valjda misleći da je riječ od hercegovačkom književniku Muhsinu Rizviću, rođenom u Mostaru 1930. godine. Nedopustivo i, jasno, treba ispraviti pogrešku.
Ako je ovakav šlamperaj uočen na jednom panelu, pitanje je koliko je sličnih tipfelera i pogrešnih činjenica napisano u drugim segmentima ove velike izložbe. Ko je i da li je neko redigovao i lektorisao tekstove, ne znamo, ali da ružno djeluje – nema dileme! (Piše: Miroslav PETROVIĆ)