Balansiranje između majčinstva i karijere – što je važnije i kako se nositi s društvenim stavovima?

U psihoterapiji ne postoji jedno rješenje za svako pitanje i problem. Svi smo mi individue i imamo različite životne priče. Jedna stvar koje je ipak bila univerzalna je bila da razlučimo tko nam govori i što mi čujemo. Iste poruke čujemo na različite načine i postavljamo ih na različite razine

(Piše: Dr. Belma DUGANDŽIĆ, specijalistica psihijatrije i psihoterapije)

Ovo interesantno pitanje me prati već jako dugo… Prvi put sam se susrela s njim u malom mjestu gdje sam odrasla. Umjesto pozdrava dobila sam pitanje: „I jesi li se već udala? Imaš li djecu?“ Ja, šokirana pitanjem, sa svojih 20 godina i tek završenom prvom godinom medicine odgovaram: „Ne, ja studiram medicinu.“ Još interesantniji odgovor je bio: „Pusti to, najbitnija je porodica i djeca. Sad si stara cura.“ Taj dio sa starom curom me ipak malo nasmijao.

Ovu priču sam ispričala puno puta u svojoj ordinaciji, ženama i djevojkama koje su se našle u istoj situaciji – da ih omalovažavaju zato što žele nešto postići u svom životu i koje se nisu dale reducirati na ulogu majke i žene. Zajedničko svim tim ženama je bio osjećaj loše savjesti. I pitanje ‘Jesam li sebična, egocentrična?’ To su bile sumnje koje su ih prožimale.

Sumnje su bila još jače kada su se odlučile da sa svojim partnerom dobiju djecu. Tu bi počinjale optužbe – da ne mogu biti dobre majke ako se hoće posvetiti karijeri, da to nije dobro za djecu i za obitelj. Da bi to ispravile i dokazale da su dobre majke ali i radnice, te su žene davale maksimum od sebe. U terapiju su dolazile zato što su obolijevale od psihičkog izgaranja, depresije ili strahova. Bile su pune sumnje u sebe i nisu se usuđivale više samostalno razmišljati.

Gdje leže problemi?

U razgovoru s njima bilo je lako razaznati da je cijeli porodični sustav bio preopterećen i da više nisu znale kako dalje.

U psihoterapiji ne postoji jedno rješenje za svako pitanje i problem. Svi smo mi individue i imamo različite životne priče. Jedna stvar koje je ipak bila univerzalna je bila da razlučimo tko nam govori i što mi čujemo. Iste poruke čujemo na različite načine i postavljamo ih na različite razine.

Prema F. Schulz von Thun postoje četiri apekta komunikacije, odnosno tzv. ‘model četiri uha. Ja bih to malo pojednostavila pa rekla da svi komuniciramo na četiri razine, odnosno da se svaka poruka iz perspektive primatelja poruke može tumačiti na četiri različita načina.

Prva razina je apel (što želim da osoba učini), druga odnos (razina na kojoj se sugovornik osjeća prihvaćeno ili odbačeno), treća činjenica (temeljni sadržaj poruke) i četvrta što nam osoba koja priča govori sama o sebi (kad govorim, govorim o sebi).

Majcinstvo ili karijera, tema je kolumne psihijatrice Belme Dugandzić, specijalno za Tuzlalive.ba

(Foto: Ilustracija, MiD)

Kod svakog od nas je jedno do dva uha razvijenije od preostalih ušiju. Dakle, čujemo što ‘želimo’ čuti.

Što se događalo kod mojih pacijentica? One koje su osjećale lošu savjest su najčešće imale razvijeno uho apela i odnosa.  Znači sve što im se reklo su razumijevale kao naputak o njihovom radu i kritiku o tome kako su loše i nesposobne.

Kroz vježbu su učile da koriste i druge nivoe komunikacije, što je bilo novo otkriće za njih. Malo su bolje pogledale tko im govori i zašto im govori da nisu dovoljno dobre.

U mom primjeru s početka teksta, obraćala mi se žena koja nije znala za bolje i čiji se život okretao u relativno nesretnom braku i njenoj brizi za djecu i porodicu. Njen problem nije bio moj studij niti moje neimanje djece, ona nije znala kako se izvući iz svog porodičnog ‘kaveza’ pa joj je sve oko mene smetalo.

Kako odgovoriti kad se ‘nos zabije tamo gdje ne smije’?

Stvoriti distancu prema onome što čujemo i pokušati da vidimo tko i zašto nam kaže, što već kaže, otvara nam novi svijet na koji imamo utjecaj. Tada se pitanje izbora između tuđih i naših očekivanja, između karijere i obitelji gubi.

Jer najbitnije ja da mi znamo što hoćemo i da to radimo u skladu sa svojim mogućnostima. A drugi će svakako pričati šta hoće. I to je u redu.

Strahovi ne moraju određivati smjer vašeg svakodnevnog života. Ako osjećate da je vrijeme za konkretan korak naprijed, dopustite si podršku i alate koji donose mir i stabilnost. Istražite online module na Psy-Duga i odaberite program uz koji ćete, vlastitim tempom, izgraditi život kakav uistinu želite živjeti. (Piše: Belma DUGANDŽIĆ, specijalistica za psihijatriju i psihoterapiju)

—————-
Dr. med. Belma Dugandžić specijalistica je psihijatrije i psihoterapije s više od 25 godina kliničkog iskustva. U svom radu spaja medicinsku stručnost i empatičan terapijski pristup, vjerujući kako svaka osoba nosi snagu za promjenu i osobni rast. Kreatorica je prvog online programa za terapiju u regiji – Psy-duga.com. 
Kroz kolumnu pruža stručne smjernice, razumijevanje i alate za lakše nošenje sa strahom, stresom i životnim izazovima.

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *