Odsudno ultimativna, i bespogovorno polit-vulgarne privatne svrhe, oktobarska deideologizirana izborna utakmica Bakir I. kontra Denis B. predominantno je gorki i fatalni poraz i preostale ruine normalnosti (sve)političke BiH. Politika generalizirano, kao umijeće mogućeg, primarno, aktivizma u javnom interesu, pretvorena je verbalno, a i praktično, u sopstvenu antitezu generalne smislenosti sistema sekularne zapadne demokracije. Dakle, na tapetu je domaća “upotreba” Stvoritelja i Gospodara Svjetova u izborne svrhe, uz dijalektičko kleromaterijalizirano institucionalno dopuštenje i halal. Neskrivenim i bukvalno izbornim personalnim natjecanjem po srednjevjekovnoj matrici “ko je veći i iskreniji mumin i bliže Allahu dž.š.”, proizvedena je potpuno nadrealna blasfemična stvarnost primitivnog socijalnog kičeraja, falsificiranjem stvarnosti „u ime Allaha“ i negiranjem značaja masovne bijede materijalnog života tu oko nas.
Programiranim hiperagresivnim korupcionaškim novomedijskim divljaštvom i manipulatorskim barbarizmom, posebno na tzv. društvenim mrežama, uspostavlja se šizoidna socijalna atmosfera izvjesnosti kraja svijeta ako se ostane “bez predsjednika Baketa iliti Denisa”, respektivno i Vice Versa. Jedino ostaje jeftini obol nedodirljive misterioznosti i nejasnoće zbog čega, a, u stvari, zbog ničega, barem onog iz sfere vidljivog svijeta, uz nesvjesno podilaženje ontološkim kanonima bezgrešnosti.
Generalno, a i konkretno, rezultati uspostavljenog sistema trodekadnih izbornih domaćih bahanalija laži i prevara, nažalost, imaju jedinu svrhu legaliziranja raspada pozitivnih društvenih normi i fatalno razaranje državne strukture, što god to bilo. Potpuno je paradoksalno da je realitet odgovornosti i krivnje za otužnu razinu razorenosti gotovo i svih detalja “zdravlja javnog morala”, na strani upravo onih koji svojim bljutavim i gorljivim patriotskim patosom “brane” dostignuti jadni provizorij te iste države. Pa, pojednostavljeno govoreći, oni su upravo ti koji nam već od davnih ranoratnih dana ‘92.g., pa do ovih današnjih, čvrsto obećavaju i garantiraju da “izdati ne znaju i neće”, te da je “pravna država tu već od slijedećeg ponedjeljka”. Ako ne i prije. Dakle, “Bošnjaci upamet”, ali i ponajviše masovno u Njemačku etc. Uz to, svi oni silni “drugi”, koji navodno jedini, uporno dijele, ruše, razaraju, štetočinski uništavaju i harče na sve moguće i nemoguće načine našu domovinu, jesu i “(ne)prijatelji bez kojih se ne može”. Oni su ti vjerni vladalački partneri kompradorskim domoljubima, historijski sapatnici-saputnici, polit-ahbabi i “biber po pilavu” papazjanije ključnog alibija višedecenijskog opstanka zloupotrebe dogovornog troetničkog konstitutivnog ubilačkog polit-monstruma, bez presedana.
Za sada se ne vidi racionalan, niti dosegljiv odgovor ili reakcija nekih fantomskih „organiziranih političkih snaga“ na egzistiranje poluotvorenog realiteta mišljenja izborno vladalačko-društvenih razbojničkih falangi i njihovog konsenzusa glede državnog Exitus Letalis epiloga i formalizirane podjele državnog teritorija, pored onog postratnog neformalnog dejtonskog egzistirajućeg. „Nemogućnost“ opstojnosti BiH u okviru organizirane banalnosti sasvim „obične etnički složene građanske države“, postaje gotovo dnevni dio legitimnog političkog narativa domaćih javnih dužnosnika u lafo-borbi za „svoj narod“ i sopstvene gigantske i nedodirljive kriminogene novobogataške privilegije. Uostalom, višegodišnje etablirano stanje etničko-političkog feudalnog ustrojstva vlasti kod nas, izrodilo je neki sumanuti, bolesni ekvilibrij rata kolektiviteta u miru svih protiv svih, u kojem već milijarderski profitiraju lobističke oligarhije nedodirljivih elita narodnih predstavnika i zaštitnika, upravo i samo, nepromjenjljivosti stanja opšte entropije. I uz uvijek iste i sretne dobitnike „binga“.
(U okrilju vjere do pobjede – SDenis Bećirović Rumenige i Bakir Izetbegović Bake – Foto: Arhiva)
Svakako da je i jeftina provincijska predizborna predstava u paradigmatskom okruženju „kraljevstva budala“ u vještačkoj dilemi „Dakir ili Benis“ na logičkoj liniji (anti)državnog kolaboracionizma ostvarivanja široke lepeze stranačke i privatno-interesne materijalne koristi.
Uostalom, eshatološke dileme Sudnjeg dana i nevidljive Sirat-ćuprije, „tanje od najtanje dlake i oštrije od najoštrije sablje“, razastrte iznad Džehennemskog ognja, nisu u sferi razmišljanja „dva Denis-Bakir ovna“, navodno, na njoj. Zaboli ih q..ac. Kolegijalno. Oni su već na „pravom putu“ anticipiranih dženetlija. To je krucijalna tema samo za sirotinju-raju, njihove potencijalne ruko-podizače. Ako žele da budu odbranjeni od svega. Osim od bijede, nepravde i beznađa: u jedinstvu i vjeri. Amin. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
—————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)