Uvođenje naplate parkinga u naselju Sjenjak predstavlja školski primjer pogrešnog upravljanja urbanim saobraćajem i (ne)svjesnog obmanjivanja javnosti. Dok gradska administracija i javno komunalno preduzeće ovu mjeru umotavaju u šarene fraze o “uvođenju komunalnog reda”, trezvena stručna i pravna analiza pokazuje da je riječ o kratkoročnoj iluziji, monopolističkom nametu i paravanu za širenje neproduktivnog birokratskog aparata.
Stvari se moraju nazvati pravim imenom i ogoliti pozadina ove odluke kroz tri ključna segmenta.
1. Iluzija rješenja: Kratkoročni “flaster” i dugoročni kolaps
Najveća zabluda ove odluke leži u obećanju da će naplata dugoročno riješiti problem nedostatka parking prostora. U prvih nekoliko mjeseci građani će zaista primijetiti prividno olakšanje. Određeni broj mjesta će se osloboditi jer će iz naselja biti protjerana dostavna vozila, neregistrovani automobili i vozači iz drugih dijelova grada.
Međutim, saobraćajna struka upozorava na neizbježan fenomen unutrašnjeg prirasta vozila. Sjenjak je ogromno naselje u kojem broj automobila po domaćinstvu kontinuirano raste. Svake godine stasavaju nove generacije vozača, a u modernom načinu života automobil je osnovno sredstvo za rad i funkcionisanje porodice. Budući da je prostorni kapacitet parkinga na Sjenjaku fiksan, za samo godinu ili dvije unutrašnji prirast vozila će u potpunosti usisati trenutno oslobođeni prostor.
Rezultat?
Građani će se vrlo brzo naći u identičnom saobraćajnom kolapsu i gužvama kao i prije. Jedina razlika biće u tome što su ranije naseljem kružili besplatno, a u bliskoj budućnosti će kružiti i gubiti živce jednako – ali uz plaćenu stanarsku godišnju kartu. Izbor u Tuzli više ne postoji; ne birate hoćete li platiti parking, već hoćete li imati vozilo.
2. Arheologija nemara i pravni apsurd: Naplata nepostojeće usluge na bazi ZOO
Uvođenje naplate na Sjenjaku ima duboku etičku, građevinsku, ali i ozbiljnu pravnu manu. Naplata se uvodi na podlozi koja je urbanistički i građevinski nedovršena već 50 godina. Naselje koje je nicalo sredinom 1970-ih godina još uvijek ima parkinge na grubom asfaltnom BNS sloju. Završni, habajući sloj asfalta nikada nije postavljen.
(Novi namet građanima – Foto: MN, ilustracija)
Zbog ovog poluvijekovnog nemara vlasti, stanari se svakodnevno suočavaju sa dva velika problema:
Uništavanje privatne imovine: Ivičnjaci su ostali previsoki jer asfalt nikada nije podignut na planirani nivo, čime se direktno oštećuju gume, felge i trapovi vozila.
Loša odvodnja: Nivoi asfalta nisu usklađeni sa slivnicima, pa se nakon svake veće kiše Sjenjak pretvara u mrežu jezeraca i neprohodnih lokvi.
Ovdje nastupa ključni pravni argument u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO):
Svaki ugovor o pružanju usluga, pa tako i onaj koji građani sklapaju kupovinom parking karte, temelji se na načelu jednake vrijednosti davanja. Prema ZOO, javno preduzeće ne može zakonito naplaćivati punu cijenu usluge ako zauzvrat nudi manjkavu i neuslovnu površinu koja aktivno oštećuje privatnu imovinu građana. Naplata na ovakvoj infrastrukturi pravno predstavlja naplatu nepostojeće usluge. Ako grad želi uvesti naplatu, neka onda urade završni sloj asfalta, poravnaju ivičnjake i riješe odvodnju! Tek kada infrastruktura bude uslovna i sigurna za vozila, grad može uopšte otvoriti raspravu o naplati.
Plaćati kartu pred vlastitom zgradom pod prijetnjom kazne, dok vozači kroz gorivo (akcize i putarine čine preko 50% cijene litra) i registraciju već masovno finansiraju ceste, predstavlja klasično dvostruko oporezivanje iste stvari bez ikakve protivvrijednosti.
3. Poslovni model javnog preduzeća: Minimalno ulaganje, maksimalan profit i nova administracija
Kada se ogoli ekonomska računica, investicija komunalnog preduzeća na Sjenjaku je mizerna. Njihovo cjelokupno ulaganje svodi se na:
Nekoliko kanti farbe za iscrtavanje linija na asfaltu starom 50 godina.
Postavljanje nekoliko naplatnih automata i saobraćajnih znakova (koji su, prema zakonu, tu morali biti postavljeni i ranije ako je prostor definisan kao javni parking).
Nasuprot ovom minimalnom ulaganju stoji ogroman, zagarantovan priliv živog novca. Sa procijenjenih par hiljada vozila na Sjenjaku, kroz stanarske karte i dnevne karte za posjetioce i malu privredu , s asfalta ovog naselja će se godišnje izvući stotine hiljada maraka, a kroz sistem kazni i još više. Šta građani Sjenjak dobijaju za uzvrat? Ništa. Plaćanjem karte ne dobijaju rezervisano mjesto, a preduzeće ne garantuje nikakvu sigurnost.
Umjesto da se taj novac investira u kapitalne projekte poput gradnje spratnih ili podzemnih garaža (što je jedino pravo rješenje), ovi prihodi će poslužiti kao idealan izgovor za umnožavanje neproduktivne administracije i otvaranje neprofitabilnih radnih mjesta. Uz sve to građani moraju gubiti dragocjeno vrijeme u redovima vadeći rodne listove, CIPS, kućne liste, poreske prijave, ugovore o zakupu, vjenčane listove i druge hrpe papira da bi dokazali da imaju pravo plaćati novi namet koji će im samo otvoriti mogućnost u borbi za neko slobodno mjesto za svoje vozilo. Na teren će se poslati nova vojska kontrolora čiji će jedini zadatak biti pisanje kazni (doplatnih karata) kao primarnog izvora ekstraprofita. Na kraju će sav novac izvučen sa Sjenjaka odlaziti na plate te iste administracije koja je stvorena da taj novac prikuplja, stvarajući začarani krug birokratije od kojeg građani nemaju nikakve koristi.
Zaključak: Ko dobija, a ko gubi? GUBITNICI: Stanari Sjenjaka koji ponovo plaćaju prostor koji su kupovinom stanova već jednom otplatili, i lokalna privreda (trgovine, obrtnici, kafići) koja gubi klijente jer će ljudi radije birati tržne centre na periferiji s besplatnim parkingom.
DOBITNICI: Javno komunalno preduzeće i gradski budžet koji bez kapi znoja i bez ozbiljnih kapitalnih ulaganja dobijaju stabilan izvor prihoda i prostor za nova zapošljavanja u administraciji.
Ova mjera nije vizija razvoja i modernizacije Tuzle. Ovo je naplata vlastitog višedecenijskog nerada i potpunog nedostatka interesa za stvarnim, modernim urbanističkim rješenjima. Sjenjak nije i ne bi smio biti poligon za punjenje budžeta i finansiranje birokratije preko leđa radnika i penzionera. (Piše: Inž. MIralem NEVAČINOVIĆ, Tuzla – Preuzeto sa Facebooka)