Adnan Burina: Umjetniku umjesto epitafa

5
1107

Samo obični smrtnici umiru. Umjetnici su nešto drugo i posebno. Oni imaju tu moć da u jednom trenutku odluče da neće više tako i nastave živjeti na neke druge načine. Uz to još: živjeti za vječnost…

Nesim Tahirović, ili samo “nesim”, što je potpis na svim njegovim rukotvorinama. Ko hoće, može u ovom nesim ili vidjeti samo neka slova ili ne vidjeti ništa, a možda, može prepoznati mnoge druge stvari: poniznost, autentičnost, skromnost, mjeru i u isto vrijeme vidjeti ogromnu veličinu u Čovjeka.

Lagano prolazi vrijeme i nakon ovog prvog mjeseca, slike sjećanja ne prestaju se vraćati. Bio je petak kada smo Mira i ja, po dogovoru, ujutro, razgovarali i kada mi je rekla da je i Nesim donio svoju odluku. Prvo na što sam pomislio bio je moj i njegov posljednji telefonski razgovor.

U utorak, kao i mnogo puta ranije ovih mjeseci, razgovarali smo. Teško, ne i dugo kao prije, ali razgovarali… Dogovorili smo se da dođem u petak, nakon dežurstva na poslu, da se “gledamo”, kako bi svojim načinom Nesim to nazivao.

Došao sam u petak, ali Mira je bila sama. Na stolu me je čekala šolja kafe. Sve je bilo isto, samo Njega nije bilo… Ali, osjetilo se da je, ipak, nekako tu negdje. Mira je donijela postolje na kojoj je bila “mrtvačka maska”, a koju je Nesim prije deceniju, iz šege, svom prijatelju kiparu, Enesu Sivcu, predložio da je napravi, a drug kipar, pristao. Mira mi je ispričala kako je to izgledalo, a i Nesim mi je davno ispričao tu epizodu.

Trebao se napraviti kalup lica. Umotanog lica, Nesim je teško disao, i samo na svoj način požurivao kipara: “Jebo te… Požuri, ne mogu disati, umrijeću…!” A, ovaj mu je odgovorio: “Šta hoćeš, pa mrtvačke maske su za mrtve, ne i za žive…!” Mira i ja smo se nasmijali, zamišljajući tu situaciju i Nesima.

Da, Nesime, živa su sjećanja na naša uobičajena subotarenja! Obično se radilo o subotama kada nisam dežurni, a znali su biti i drugi dani kad bi bio godišnji odmor. Oko deset sati bih navratio, Vi biste već imali spremljene kosti za Umjetnicu, Šegu i Kebu. Lazo bi se obradovao kao i svaki put kad bismo se vidjeli, uskočio u auto i čekao da stignemo do nečega što je bilo određeno da se zove “atelje”.

Tamo bismo, kako smo ih zbog načina kako su bile slagane, izvadili, naše “šipke”, našu sirnicu i burek, pa nekad Mirine pečene paprike sa bijelim lukom, a nekad Amelinu (Živkinu, kako ste je nazivali), domaću kiselu salatu. I doručkovali. Poslije kafa, kasnije i pivo…

I ima nešto što je bivalo svaki put. Sve bismo na stolu fino posložili i pripremili, da li ispred ili na spratu ateljea, sjeli bi, a onda, neizgorena cigareta u pepeljari bi dočekivala novu tek pripaljenu, pa bi i ova u jednom trenutku, neizgorena, dočekivala novu… Obično bi nakon treće počeli jesti. A, dok bi one gorile, poslije dok bi i jeli, pričali bi. O svemu. O Vašim prijateljima: Sidranu, Zijahu, Miki Antiću, pa Brani Đuriću… Prelijepe priče i dogodovštine, a bilo je neopisivo kako samo Čovjek može govoriti o Čovjeku! Pričali smo i o umjetnosti. O mnoštvu radova koji su ostali u Poljskoj, Italiji…

Pričali smo i o ozbiljnim temama: o ateljeu kojeg nemate, o odnosu Grada prema Vama koji ne postoji, o Galeriji portreta koja je uništena… Ali, neću da mutim ove redove i nije ovo trenutak i mjesto za to. Samo jedno: prosto im bilo.

Pričali smo o roditeljima i kakav ste bili ”šejtan” k'o mali, pa i kasnije. Kako Vam je otac, u Vaše ime, jednom pisao ljubavno pismo k'o nekoj curi u Brčko, jer Vama “se nije dalo”, pa poslije ove priče, onaj smijeh nas dva koji bi uslijedio. Ili o majci koja je podsticala taj talenat u Vama i uvijek bila podrška da radite ono što želite.

A, tek priča o djetinjasto čistim Vašim “bijelim prostranstvima”, koja su se, kad bi ih opisivali, jasno vidjela i kojima ste žudili! Pa, “baja”! Govorili ste: “Ništa bez baje!” Kad osjetite “ono nešto što vam izazove trnce i zaigra želudac”. Rekli ste “da su neke slike znale čekati i čekati, dok ne naiđe baja, pa bi bile završavane u trenutku”.

Dragi Nesime, neizmjerno, ali neizmjerno sam sretan što Vas znam. Isto tako, neizmjerno sam sretan što jedan Adian ima svog Vašeg “Nebeskog čovjeka” koji ga prati od trenutka kad je prvi put proplakao.

Znam da ste dokučili svoja bijela prostranstva. Znam da vas je nasmijan dočekao Vaš Meho, u obje ruke punih kesa kostiju, da Kebo, Umjetnica i Šega ne ostanu gladni. Pa, i onaj jež koji im se bio prijateljski pridružio. Znam da su svi ateljei i galerije svijeta sada Vaši.

Ono Vaše: “Da budem i kad me ne bude bilo više”. Vi jeste tu i bićete uvijek tu. Jer, umjetnici su nešto drugo i posebno, a Vi pogotovo!

Vaš, Adnan Burina, septembra 2020. (Foto: Arhiva)

5 Komentari

  1. Umjetnost je jedni način da čovjek ostavi trag u vječnosti …iako se sve, svaka pojava, na ovom svijetu može objasniti jedino apstraktnom matematičkom korodinacijom … dragom susjedu sa Golog Brijega rahmet duši i neka ga dragi Bog obraduje oprostom svojim i njegovu nagradu poveća …

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here