Na gori Parnasu živjelo je dvanaest olimpskih bogova, ali je jedan od njih, Apolon, bio oličenje ljudske ljepote fizičke i duhovne i oličenje racionalne i civilizirane strane ljudske naravi. Pored njegovih nogu tekao je bistri potok iz Kastelanskog vrela. Međutim svi bogovi u njegovom okruženju nisu bili tako dobri i civilizirani kao Apolon. Naročito je bio neposlušan Marsija sljedbenik Dionizisa. Najprije mu je zamutio potok koji ga je činio bezbrižnim dok je svirao na različitim instrumentima. Usljed prljave vode počelo je da žuti i opada lišće ukrasnog bilja Apolonovog prijestolja, na što se Apolon žestoko naljutio odlučivši da kazni krivca. Pun gnjeva u namjeri da se malo razveseli Apolon uzme trubu koja je njemu važila kao simbol uzvišene radosti, pobjede i slave. Mađutim veseli akordi trube do besvijesti naljutiše Marsija, podanika boga Dionizisa. Vidjevši taj žestoki bijes Apolon otkri ko je zamutio bistru vodu potoka i ko je protivnik najdražeg Apolonova muzičkog instrumenta, trube. Marsija pun mržnje i bijesa dok se po kazni Apolona teturao niz padine Parnaskog gorja, bjesomučnim udarcima čekića i batova razruši Delfski hram, vrhunac mitske graditeljske ljepote i sjaja. Jedan oveći komad hramskog zida pade u more. Stoljećima nošen morskim strujama zid dopliva do vodenih površina Panonskog mora. Mornari Panonski vidjevši tu na izgled kamenu olupinu prepadoše se misleći da se radi o nekakvom morskom čudovištu, te napuste svoje galije iz straha. Morske struje su svojom snagom izbacivale zid na Panonsku obalu dok konačno zid nije našao svoje mirno otčište na kopnu. Kroz duga stoljeća bio je zid straha i sujevjerja, zasnovane na uvjerenju da je tu stanište neke izvanzemaljske sile ili nekog mističnog božanstva koji ga čuva. Taj misteriozni ulomak zida, lokalno prestrašeno stanovništvo nazvalo je u duhu maternjeg jezika „duvarom“.
Dolazile su i prolazile vladarske palice, donoseći strah, smrt, bijedu, siromaštvo i bolesti, a zid je sigurno ukotvljen na krhkom černozemu zemlje Bosanske sigurno bitisao, a taj dio zemlje na kome statira svoju nepoznatu svetost dobio je neformalni staus žrtvenika ili oltarskog monumenta.
Jedog dana, što zbog tereta života ili nemogućnosti i nemoći da njegovoj krivudavoj varljivosti presijeku put, a ono više iz inata farizejskih i lihvarskih pogleda iz svjetlucavih limenih lađa sa oznakom mira ili stiliziranom oznakom goluba i ko zna kakvih sve „mirotočivih“ metalnih oznaka, grupa izmučenih smrtnika, odluči se na posljednju slamku spasa da razruše tajanstveni zid, nadajući se time rješenju svog životnog prokletstva.
Na povik „lupaj“ prvi bat napravi veći žlijeb u „duvaru“ iz koga izleti čarobna plamena kočija proroka Elijasa. Vidjevši u blizini zatravljene željezničke šine, spusti se na njih stade juriti austougarskim glajzom. Iz kočija radosno bradato lice Proročko, što se domogao željezne staze, jer neće zapaliti ljetinu robova Jahvinih, niti će im svojim plamenim jezicima zagađivati zrak i širiti bolesti.
Nakon drugog rušilačkog udarca u „duvar,“ u hrpi krhotina izletješe trube razne: duge, kratke, veće, manje, okruglo savijene, kao i one sa dvostrukim koljenom, a među njima i jedna rimskog stila. Brzo razgrabiše trube i nekim milosnim darom stadoše svirati pobjednički, a nakon toga uputiše službeni dopis na adrese više imperatora brdovitog dunjaluka da ih uvrste u popis trubača gdje se već decenijama prije nalaze Čaljigovići, Govedovići, Svinjari i još desetine manjih i većih urbaniziranih mahala, a koje su svojom pleh muzikom slavile „Ex jugoslovenski dan mimoze“ uz dugonoge mažoretkinje u crvenočohastim uniformama pripijenim uz djevojačke stidne izbojke.
Napokon je uslijedio i onaj završni pobjedonosni tupi zvuk bata slavljeničkog; u kupastoj gomili kamenja i antičkog maltera pojavio se zloglasni Marsija, kojega je bog Apolon kaznio. Onako, pun bijesa nije mogao da očisti sa sebe raznobojno lišće iz Apolonove bašče niti tragove mulja Kastelskog vrela. Posebno su tim izgledom strašila, djelovali ostaci Delfskog hrama u obliku ulomaka štukatura nejasnog značenja, koji asociraju akademistički na razne stilove civilizacijske potrebe za gradnjom, radi neizbježnog pribježišta ili refugijuma od zlih sila našeg vremena.
Marsija, vidno uplašen, zarastao u neuspjeli pokušaj oponašanja Apolonove brade, zastade zbunjen među nevoljnicima sa rušilačkim batovima „duvara“.
Sudbinsko recentni trubači mu ponudiše svirku, ne znajući da je zbog trube postao nevoljnik, ali on ih prekide u prvim akordima koji asociraju na rastanak od Apolona, nejasno gubeći se iz realnog optikuma životne stvarnosti kopača blaga u duvaru, odletjevši kao i svako mistično biće preko ćuvika, manjih i većih kikova bosanskog gorja, negdje, možda na put bez poznatog kraja, ali na put prolaznosti i konačnici univerzuma pravednosti, sasvim sigurno. Još su se samo čuli iz difuzne daljine glas „Ja sam pjesnik i pisati ću o radosti letenja“.
Kao što ne volim napisane govore koji datiraju iz vremena socrealističkih heroja rada ili udarnika, na volim niti stereotipne zaključke i ovom prigodom zaključujem ovo kazivanje natuknicom, da je ova naracija alegorična figura, proširena o našoj recentnoj, a možda i budućoj stvarnosti, jer otkad su ljudi postali vukovi, onda više ni „čovjek čovjeku, ne vjeruje“. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)