U neka davna popodneva, sjedeći na presavijenom šiljtetu naslonjenog na oniži prozorski parapet rudarske stambene barake, posmatrao sam ljubavnu predigru kokošijeg pijeva u kojem je razbarušeno dominantni pijetao igrao glavnu ulogu, ali u ovom slučaju ulogu mrsku svakom glumcu koja se zove „uloga negativca“.
Sinopsis za ovaj prirodni igrokaz nije niko napisao, on je sasvim spontan i sigurno simboličan za ko zna koliki broj takvih uprizorenja humanih ljubavnih nokturna u nadolazećoj skrovitosti noći. Sadržaj ove radnje odvijao se u istom scenskom ambijentu bez izmjene maski i zaslona: pijetao se je branio ili bježao, a kokoške su ga napadale.
Možda ta igra životnih skrovitih mikrodimenzionalnih piljaka za mene bi bila zaborav istog trenutka da iza mene zvučnu barijeru sobe nije probio sopransko promukli glas komšinice: „On (pijetao) je intelektualac pa bježi, nije mu trenutno do toga.
Meni je moja jedna jaranica pričala da ona ima muža intelektualca koji joj se pravda da oni to malo rjeđe rade nego ostali“. I dok me taj tek otkriveni ljudski usud počinje lagano stezati u vratnim žilama sa pitanjima koja se počinju nametati bez moje volje, aludirajući na Evinu jabuku iz Edena, kao lojalan ili pokoran građanin padam u paučinastu krletku preispitivanja svoje lične odgovornosti ili krivnje u tome novootkrivenom „istočnom“ grijehu.
Vjerojatno bi se do samoga znoja mučio u preispitivanju svoje uloge u tome prejakom životnom refleksnom fenomenu koji nam je poslan u ovom slučaju „proročkom pijetlovskom misijom“ ili putem reinkarnacije neke antičke božice erosa, da u tom vremenu blatnjavim putem nije prolazio jedan od naših susjeda oronuo i vidno napaćenog tjelesnog habitusa, noseći na svojim više logorskim ramenima džak ogrijeva.
I opet se javi glas iza mojih leđa: „Vidi budale, a budala je zato što niko na konferenciji nije smio reći istinu izuzev njega, a za nagradu je izbačen sa posla. Sada sastavlja kraj s krajem, čujem da ga je i žena napustila. Neki dan sam ga vidjela kako u skrovitosti jahata jedne seoske štale gorko plače“.
Još uvijek kongitivno integralan ulazim u strašnu monstruoznu onostranost moga bitka, moga „ja“, moga energizma ili moje duhovne strane, u svijet laži, svijet nepravde, govoreći istinu prijateljima ili u obitelji poluglasno, „na uho“, ili ona bosanska „i zidovi imaju uši“, „istina je za budale“, itd.
Dakle, o našim životima ne odlučujemo mi, nego lopovi, kriminalci, politički paušalci, „bogovi“ svih ovozemaljskih stvari koje se mjere novcem: namještenja, zaposlenja, diplome doktorske i one na niže, bankarske i druge finanacijske ujdurme, tenderi, javne milionske nabavke, pa čak i u materijaliziranoj sferi sakralnosti i duhovnosti , sa primjerima simplifikacije u korist sebičnosti, sekularnosti do izrazitog laicizma, urušavanja i posljednjih restlova akademizma i povjesne dokumentarnosti gradnje, sanitarna očišćenost molitvenih prostora, sa plošnim nagrđivanjem djelima tzv. suvremenog slikarstva, gdje umjetnik koji i sam nevješto tumači svoja djela, prikazuje svetu osobu u realnom liku osušenog bakalara.
Kao staromodnog tradicionalistu ili primitivca najviše me je ožalostila „deplinifikacija“, čitaj „detamjanizacija“ , koja je preko jednog partijskog dužnosnika na 14. Kongresu javno predskazana o svome nestanku. Osobno ja u tim slikama razumijem onoliko, da ništa ne razumijem. Jedan mi je prijatelj rekao da moram upisati Akademiju, ali ćeš opet narodu morat pomalo lagati. Lagati bi morao jer je to moderništvo naprikladniji način globalizacije ili uništavanja tradicijskih, moralnih i društvenih vrijednosti, kao što je porodica ispoljena kroz vrijednost i dostojanstvo u posvećenosti svakog ljudskog života.
Napokon opisujem posljednju epizodu koju bi nazvao „kukavičluk“, temeljem našeg stalnog pratioca ili samokontrolora, koji se zove „strah“. Na osnovu do sada rečenog ne treba praviti nikakav uvod u konstataciju da živimo u vremenu straha. On nam praktički određuje naš način života do u najsitnije detalje.
Svi javni mediji uglavnom pišu o bezčašću onih koji treba da nam pomažu, da nam bude bolje, ali ništa od toga, u smislu one „tresla se gora…“. Koliko samo osobne pozitivne, pravdoljubive energije je isteklo kroz pera mnogih suradnika ovoga portala ističuću hrabrost novinarskog barda E.A. i D. Č. U realnu društveno afirmativnu statisfakciju ovih časnih ljudi uopće ne sumnjam. Na njihove monumentalne i u nebo vapijuće tekstove o lokalnom kriminalu teško da je ponekad i jedan čitalac ili zarobljenik straha da se očitovao ili ne daj bože javno komentarisao. „Kriminalni holding“ je toliko zaštićen da moramo vjerovati da je socijalna prljavština, nemoral, krađa, osiromašenje ili ubijanje slabijeg, javna pljačka i otimačina, samo poželjan način života.
Navedeni oblici ljudskog beščašća i nemorala uzimaju svoj danak, tako što ugnjetavani, poniženi, obespravljeni, zarobljenici straha umiru lagano stojeći neprimjetno, difuzno, tako da bi ih politička statistika mogla pronevjeriti u smislu „nije to baš tako“ ili ona malograđansko mahalska, demagoška „hajde ba svagdje je isto“.
Ovaj satanistički rukopis svetogrdno bi bilo završiti bez narativne tužbaljke o tuzlanskom urbanističkom zločinu, neznanju, diletantizmu, neprekidnom projektovanju zločina protiv ljudskog zdravlja, dok bi im u transpoziciji zemljanih masa pozavidjele i najelitnije niskograditeljske svjetske kompanije. Generalni urbanistički planovi svih dolinskih svjetskih destinacija svijeta pozicioniraju visoke gradnje na granice padinskih dijelova ili u padinske dijelove raspoloživih reljefnih kapaciteta u cilju izmjenjivosti i kretanja vazdušnih struja. To za Tuzlu ne važi, ali isto tako i za Sarajevo.
Prikazaću to kao grotesku u prostoru. Potpuna degradacija Austrougarske ambijentalne cjeline invazinim utiskivanjem graditeljsom simbolikom ružnoće, monstrumizacijom prostora na Marijin Dvoru. Zaključiti ću primjerom još jednog urbanističkog zločina R. K. „Unima“ u najatraktivnijem dijelu Sarajeva. Umjesto da se zaštiti kao neprevaziđeni spomenik sockonstruktivističke i socrealističke arhitekture profano-poslovnog i kulturološkog karaktera, na njenom mjestu grade plagijatsku, komercijalno serijsku graditeljsku rugobu koja je manje lijepa nego stara drvena (suha) separacija moga zavičajnog Rudnika, koja je bila po gabaritima i kolorističko doživljajnim utiscima pročelja gotovo ista i koja je bila meta škljocanja raznih „lajki“, „Jašika“ i „Smena“ putnika namjernika na pruzi Sarajevo- Šamac.
Ujedno se zahvaljujem majčici Bosni i Zavičaju bez kojih ne bih stekao nagradu ili dar baštinjenja stilova narodne usmene naracije, koja mi je pomogla govoru moje duše, a iz počasnog poklonjenja navedene izraze stavio sam pod znake navoda. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)