Danas i ovdje: Predo Stanković (ne) treba Tuzli!

Trebalo je da prođe upravo 50 godina Predine potpuno blistavo neponovljive muzičko-pedagoške poeme okrenute klasičnoj gitari, pa možda i cijeloj hiljadi njegovih učenika, slične onoj Makarenkovoj, pa da saznamo da je još jedna u nizu personalnih institucija tuzlanske kulture paraoficijelno određena za odstrjel i put prema Gradonačelnikovoj ličnoj trofejnoj zbirci upokojenih nepodobnih kapitalaca umjetnika-kulturnjaka, sportaša, privrednika i td.

A, lista je obimna, i poširoka i poduga u svojoj neselektivnoj kapricioznosti ostrvljene kompleksaške osvetoljubive oholosti i ogromnosti putinovski botoksiranog ega fantomski uklinčenog sa samim sobom i sa svima drugima u dohvatu lokal-političke moći isijavane iz zgrade bivše komande herojskog 2. korpusa.

Naime, nakon kratkotrajnijeg zatišja u „uobičajenim“, gotovo ritualnim, obračunima „poglavničkog“ Gradskog silnika sa znamenitim političkim din-dušmanima, slikarima, sportašima etc., na red najnovijeg katil-fermana je došao Predrag-Predo Stanković, potpuno endemično elitistički pedagoški izdanak i nesvjesni utemeljitelj nadaleko čuvenog i internacionalno poznatog brenda „Tuzlanske škole klasične gitare“.

I tako zadnjih 50 godina, od daleke 1973.g. prošlog stoljeća do današnjiha dana, ispod Predinog magičnog plašta duboko delikatne posvećenosti sopstvenoj misiji umjetničkog odgajatelja i učitelja klasične gitare, „ispilila“ su se u tuzlanskoj kasabi i međunarodno reprezentativna imena u dotičnoj aktuelnoj muzičkoj vaseljeni, ponajprije: D. Ivanović, D. Azabagić, B. Tešić i S. Redžić…

To jeste, nema sumnje, izuzetno zavidan i ključan životni i profesionalni legat za puno više nego što je trajanje jedinog života, a na ponos tuzlanskoj pomalehnoj čaršiji, koja mediokritetski, uglavnom, ne zna i ne može podnijeti insajderski uspjeh svojih sopstvenih „podanika“.

Doduše, Predo nije ništa „Bogu sa nebesa“ zgriješio, izuzev što je ostajući dosljedan samome sebi i svom umjetničkom aktivizmu, a i kako bi drugačije, poodavno se pozabavio osnivanjem „Omladinskog Art centra Tuzla“ i posljedično iniciranjem već znamenite „Ljetnje škole gitare-PrSt“ u tišini eko-lokacije banovićke Zlače u okviru gradske tradicionalne manifestacije „Ljeto u Tuzli“.

Ali, ubrzo se pokazalo da nije baš „dopušteno“ čak niti benigno etabliranje eko-banovićke „gitarijade“ kao užeregionalnog kulturnog postignuća, ako to nije u Tuzli i to baš pod Gradonačelnikovim kancelarijskim pendžerom i pod njegovom ličnom autorskom palicom. Pa se krenulo u odavno rutinizirano neprijateljsko organizacijsko „preuzimanje pod svoje“ ovog lijepog ljetnjeg hepeninga podno još uvijek šumovito-vilovitog Konjuha.

Dakle, osniva se gotovo identična organizacijska surogat-matrica umjetničkog naziva „Dani gitare u Tuzli“, znameniti Predo dobiva „finansijsku nogu u tur“ iz reda-vožnje događanja „Ljeto u Tuzli“. I, naravno, biva tiho denunciran i sataniziran kao „nedostojan anti-Tuzlak“, nalik na nekog samozatajno proskribiranog „izdajnika“ sopstvene urbane čaršije i svega onog što nam je svima nesebično podario: samog sebe i svoj cijeli umjetnički i ljudski habitus.

Naravno, nije ovo ni prvi, niti zadnji puta da smo kao nečiji „zahvalni sugrađani“ osramoćeni i poniženi anticivilzacijskim barbarskim divljaštvom lokalnih političkih moćnika i njihovih okrutnih čankoliza i ulizica spram ljudi. Upravo kao što je Predrag-Predo Stanković, jedan od ljudi koji čine naš grad čaršijom u kojoj se još uvijek može osjetiti onaj iskreni, nepatvoreni, tihi i neponovljivi štih i dah horizonata kulturološkog kosmopolitizma.

Bez kojih smo još samo jedna od hiljada primitivnih i dekadentnih provincija duha, bez nade i ljepote neuhvatljivog dara umjetničkog stvaralaštva, kao neselektivnog Božjeg dara „odabranim“ pojedincima. Jedan od njih je, zasigurno, i Predo. Naš Tuzlak. (Piše: Derviš ČIČKO)