Moj gimnazijski drugar Raif Čehajić iz Kaknja me pozvao na susret naše maturalne generacije iz 1966., a cijeneći njegov profesionalni autoritet i doprinos BH novinarstvu i publicistici, pao sam na posljednjem maturalnom ispitu nakon 50 godišnjeg boravka i rada u Tuzli i zatvorio krug ljudskog egoizma i bezčašća u predatorskoj pljački sirotinjskog novca. U mojem egzistencijalnom traumatizmu nisam uspio osigurati sredstva ili pomoć putovanja u Kakanj, jer prometna veza za Kakanj sukladna mojem socio-ekonomskom statusu više ne postoji.
U ime ljudskog dostajanstva i ljubavi prema svim mojim generacijskim maturantima Bosne i Hercegovine generacije 1962-1966. posvećujem ovu poemu u vremenu neodlaska na maturalni sastanak u hotelu „Kakanj“ dana 10. juna ove godine.
POEMA SJEĆANJU
Mi nismo samo prolaznici stazom nepovratnom,
Mi smo i svjedoci vremena na ploči od uglja
Natopljena suzom metanskom, biljegu ljudskog nestanka
Kamena crnog u jecaju bola prošloga vijeka .
I niko neće pjevati nestanku našem,
Jer opijela, pomeni i fatihe su difuzno atomizirani
Trajno ostali u patini čelično rešetkastih stubova
Rudničke žičare u iskričavo ognjenoj igri audine Bare,
Da još jednom čuju budnicu praskozorja naših svitanja.
D. 66. sa mirisom lipe u Bosni,
Ili pod barjakom božice Tilie,
Neumitnost vremena utisnu
U naša zapamćenja,
Logo gimnazijskog haus cimera Kula što se zove.
Logo je riječ teška kao mlinski kamen, da nas vuče u
Nemire sjećanja, da nas vraća u matinee vatrogasnog.
Na sofre rudarske, na sletove prvomajske, teferiče Milske.
Vratio bi nas Mladosti pored vode Bosne,
Gdje se lopta iz nje otimala vanglom zidarskom.
A onda Poletu i Partizanu u 10 i Rudaru u 16
Inicirani garavošću lokomotive serije 25-26,
A bili smo generacija 62-66. (Mijo Franković)