Završna riječ advokata Amira Omerćehajića u predmetu “Serhatlić vs. TuzlaLIVE.ba”

Završena je glavna rasprava u predmetu “Serhtalić vs. TuzlaLIVE.ba”, jednom od četiri koja se pred Općinskim sudom u Tuzli vode u vezi sa tužbom za klevetu.

Da li je riječ o kleveti?

Na to pitanje u završnoj riječi, 16. marta 2023. godine, vrlo rječito i argumentirano govorio je advokat Amir Omerćehajić, branitelj UG “Saliniana” – osnivača portala TuzlaLIVE.ba, i novinara Ekrema Avdića, autora teksta na koji se referiše u svojoj tužbi kantonalni tužilac Ćazim Serhatlić,  zastupan od advokata Mirnesa Ajanovića.

Donosimo u cijelosti tekst završne riječi odbrane u navedenom predmetu, jer smatramo da je u pitanju mišljenje koje u mnogome može pomoći i drugim novinarima kada se nađu sličnoj situaciji.

ZAVRŠNA RIJEČ ADVOKATA AMIRA OMERĆEHAJIĆA:

Časni sude,

na kraju smo suđenja koje je pokrenuo tužitelj Serhatlić Ćazim, tužilac u Kantonalnom tužilaštvu Tuzla, a radi zaštite od navodne klevete koju je drugotuženi kao novinar učinio objavljujući na portalu www.tuzlalive.ba, čiji je osnivač prvotuženi, dana 29.03.2022.godine tekst pod naslovom: „Ekskluzivno: Glavni tužitelj TK Ljubić pred stegovnim vijećem“.  U dijelu objavljenog teksta, prema tvrdnjama iz tužbe, objavljeno je za tužitelja: „Bez ikakvog dokaza tužitelj Ćazim Serhatlić, uz pomoć šefa Tomislava Ljubića, nesretnog je Hadžića 72 dana držao u pritvoru.“,  u čemu tužitelj vidi radnju nanošenja štete njegovom ugledu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica njegovim identifikovanjem trećim licima, a što je zakonska definicija klevete.

Prije svega u ovoj završnoj riječi tuženi žele istaći da tužitelj vođenjem ove parnice želi da ograniči pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) koje predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva. Stoga tuženi žele prije svgea a radi lakšeg razumijevanja, upravo i citirati ovaj dio Evropske konvencije o ljudski pravima, odnosno član 10. ove Konvencije:

Član 10.

Sloboda izražavanja

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Takođe, iz istih razloga, tuženi žele istaći i član 2. Zakona o zaštiti od klevete (u daljem tekstu: ZOZOK), koji glasi:

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

1. a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“, broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
2. b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
3. c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Dakle, zadataka suda u ovoj pravnoj stvari je da se eventualno umiješa u ostvarenje ovog prava, odnosno da utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o klevetničkom izražavanju, odnosno da li su tuženi objavljujući navedeni tekst iznijeli neistinite činjenice i identifikovali tužitelja neodređenom broju trećih lica.

Ovde je takođe nesporno da je izražavanje izvršeno putem elektronskih sredstava javnog informisanja koji zamjenjuju štampu, čiji je položaj i ulogu u demokratskom društvu već odredio i Evropski sud za ljudska prava koji kaže: „Štampa ima bitnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito kada su u pitanju ugled i prava drugih, njezina dužnost je da priopćava informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, u skladu sa svojim obavezama i odgovornostima. Ne samo da ona ima zadatak da prenosi takve informacije i ideje, već i javnost ima pravo da iste prima. U suprotnom, štampa ne bi bila u stanju obavljati svoju bitnu ulogu “čuvara javnog interesa”.[1] Stoga je i odgovornost novinara potpuno drugačija od odgovornosti drugih lica za izrečeno u novinskim napisima, jer se radi o informisanju javnosti, jer je novinar i u ovom konkretnom slučaju javni promatrač i prenosilac informacija javnosti.

Takođe je nesporno i da je tužitelj javna ličnost i državni službenik te da se: „Na državne službenike koji djeluju u službenom svojstvu, kao i na političare, primjenjuju se šire granice prihvatljive kritike u odnosu na one koje se primjenjuju na privatna lica.[2] Takođe, nesporno je i jasno da u spornom članku tvrdnje drugotuženog nisu potpuno neistinite i da nisu  osmišljene sa svrhom da raspiruju bilo kakvu klevetničku kampanju protiv tužitelja, odbnosno drugotuženi nije pisao o aspektima tužiteljevog privatnog života, već o njegovom ponašanju i stavovima kao državnog službenika, odnosno tužioca Kantonalnog tužilaštva TK.  [3]

No, bez obzira na činjenicu da Evropska konvencija nesumnjivo štiti dignitet novinara i ovakva izražavanja ne smatra klevetničkim, tuženi smatraju da ni osnovni uslovi za odgovornost tuženih propisani ZOZOK-om nisu ispunjeni. Tuženi prije svega polaze od samog naslova spornog članka: „Ekskluzivno: Glavni tužitelj TK Ljubić pred stegovnim vijećem“, i prije svega je usmjeren na informisanje javnosti o disciplinskoj odgovornosti glavnog tužioca tužilaštva TK gosp. Tomislava Ljubića. U spornom tekstu postoji i dio u kome se drugotuženi referiše i na tužitelja i doslovno kaže: „Bez ikakvog dokaza postupajući tužitelj Ćazim Serhatlić, uz pomoć šefa Tomislava Ljubića, nesretnog je Hadžića 72 dana držao u pritvoru!“ Dakle, jasno je da se i ovaj dio spornog članka odnosi najviše na gosp. Ljubića.  U ovom iznošenju drugotuženog tužitelj vidi klevetu iz dva razloga:

1. jer nije bio postupajući tužilac u konkretnom predmetu, i
2. jer određivanje pritvora nije u nadležnosti tužioca nego ga određuje sud.

AD 1. U ovom postupku je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Kalesiji broj: 29 0 K 032576 17 Kpp 2, iz koga je jasno utvrđeno da je tužitelj Ćazim Serhatlić bio postupajući tužilac u ovom krivičnom postupku te je utvrđeno da je u namanje tri navrata postupao u ovom postupku podnoseći prijedloge za određivan je posebnih istražinih radnji, a što je njegovo pravo, te da je po ovim prijedlozima Općinski sud u Kalesiji donosio posebne naredbe. Bez ovih prijedloga ni predmetne naredbe ne bi bile ni donesene niti bi sud ikako postupao u ovom postupku. Dakle, Ćazim Serhatlić je bio postupajući tužilac u ovom krivičnom postupku, a činjenica da je ovaj postupka u kasnijoj fazi „presigniran“ na novu tužiteljicu Anelu Garčević ne može uticati na istinitost ove tvrdnje. S druge strane, svjedok Hadžić Mirsad je jasno rekao da je prilikom upoznavanja drugotuženog kao novinara o svom slučaju, predao Ekremu Avdiću spis Općinskog suda u Kalesiji koji je mogao pribaviti u kome su bile sadržane naredbe Suda donesene po prijedlogu tužitelja. Takođe, sve relevantne podatke o samoj krivičnoj stvari drugotuženi Avdić je dobio od svjedoka Hadžića, no on je objavio i iskoristio za svoj članak samo one podatke koji su imali potvrdu u sudskim spisima koje mu je predao Hadžić. Dakle, više nego očigledno je da je ovakvo izražavanje razumno, zasnovano na dokumentima kojima je drugotuženi kao autor raspolagao, a u krajnjoj liniji je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, jer je jasno da kvalitet ovog napisa ne čini injenica da je upravo tužitelj Serhatlić „držao u pritvoru“ svjedoka Hadžića, nego da je svjedok Hadžić u pritvoru proveo 72 dana na način kako je to svjedok elborirao u svom iskazu! Ovo dalje znači da usmislu člana 7. ZOZOK-a u konkretnom slučaju i ne postoji odgovornost za klevetu.

AD 2. Još jasnija situacija je u vezi sa navodnom klevetom koju su tuženi učinili stavljajući u nadležnost tužiocu određivanje pritvora, umjesto Suda. U ovom postupku saslušana je u svojstvu svjedoka tužiteljica Anela Garčević koja je jasno svjedočila o notornoj stvari, a to je da bez prijedloga tužiteljstva nema određivanja pritvora, što znači da je prilikom određivanja pritvora ključna i odlučna uloga tužilaštva. U krajnjoj liniji ovo je potvrdio i sam tužitelj. Jasno je, s druge strane, i da je drugotuženi novinar i da mu je kolokvijalno poznato da je uloga tužiteljstva u određivanju pritvora krucijalna, a tuženi se pitaju šta bi se desilo drugačije, odnosno da li bi postojala kleveta, i da je drugotuženi u svom izražavanju naveo npr. da je:  „Bez ikakvog dokaza postupajući tužitelj Ćazim Serhatlić, uz pomoć šefa Tomislava Ljubića, predložio je pritvor za nesretnog Hadžića koji je sud prihvatio, i stoga je 72 dana Hadžić proveo u pritvoru!“! U ovom pretpostavljenom izražavanju i u onom koje je objavljeno postoji očigledno samo formalna razlika, koja čitaocu članka ne bi mogla promijeniti mišljenje o samom događaju, što opet isključuje odgovornost za klevetu u smislu člana 7. ZOZOK-a. Takođe, tuženi ističu i da je očigledno, obzirom da se izražavanje  činjenica iz spornog članka odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa,  tuženi bili odgovorni za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem ovog izražavanja jedino i isključivo ako su znali da je izražavanje neistinito ili su nepažnjom zanemarili neistinitost izražavanja, a što opet isključuje njihovu odgovornost u smislu člana 6. ZOZOK-a.

Na ovom mjestu tuženi se moraju složiti sa mišljenjem Evropskog suda za ljudska prava koji doslovno glasi: „Sud ponavlja, prema Zakonu o kleveti, da bi se neka radnja mogla smatrati klevetom, ista mora biti upućena prema nekoj određenoj osobi. Kada bi svi državni službenici mogli tužiti za klevetu u vezi sa izjavama koje kritiziraju državnu administraciju, pa čak i u situacijama gdje se službenik ne imenuje niti identificira na bilo koji drugi način, novinari bi bili zatrpani tužbama. To ne samo da bi rezultiralo prekomjernim i nesrazmjernim teretom stavljenim na medije, već i rasipanjem njihovih resursa i energije u beskonačne parnice, što bi neminovno imalo odvraćajući efekat na štampu u smislu izvršavanja njihove zadaće prikupljača informacija i čuvara javnog interesa.“[4], a po mišljenju tuženih ova parnica je upravo ovakva prije svega imajući u vidu sve okolnosti iz člana 7. stav 2. ZOZOK-a. Takođe, tuženi su dužni i da istaknu i još jedan krucijalni stav  ovog suda: „Kažnjavanje novinara za pomoć u širenju izjava drugih lica u intervjuima ozbiljno bi ugrozilo doprinos koji štampa daje raspravi o pitanjima od javnog interesa i to ne bi trebalo razmatrati, osim u situacijama kada za to postoje izrazito snažni razlozi“[5], a takvi razlozi po mišljenju tuženih ne samo da su snažni, nego jednostvano ne postoje u ovoj pravnoj stvari!

Dakle, tuženi smatraju i da je njihovo izražavanje u konkretnom slučaju u domenu prihvatljivog prava na slobodu izražavanja, te da Zakon o zaštiti od klevete potvrđuje ovo pravo na slobodu izražavanja kojim se štiti sadržaj izražavanja, zbog načina na koji je iznesen, te se ograničenje ovog prava ne primjenjuje na ovakvo izražavanje koje može da bude uvredljivo, šokantno ili uznemiravajuće, što znači da ovakvo izražavanje ne može biti predmet zaštite Zakona o zaštiti od klevete iz kojih razloga tuženi predlažu da ovaj sud odbije tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan.

S druge strane, tuženi još jednom ističu i da je tužitelj državni službenik, i tuženi su svoje izražavanje prema tužitelju izrekli isključivo kao prema tužiocu Kantonalnog tužilaštva Tuzla referirajući se na njegove postupke u svojstvu državnog i javnog službenika. U ovim slučajevima potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, što znači da je ostavljeno vrlo malo prostora za ograničavanje o pitanjima od javnog interesa, a što je jasno utvrđeno u odluci ovog suda u postupku Sürek protiv Turske, aplikacija broj 26682/95, stav 61, ECHR 1999-IV, u kojoj je izražen stav  da , za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986, Serija A broj 103, p. 26, stav 42, Incal protiv Turske, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV, p. 1567, stav 54).  Stoga tuženi smatraju da u njihovim iznošenjima ne može postojati povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, a time ni eventualna kleveta, obzirom da ova tvrdnje tuženih nisu bile lišene činjenične osnove. S druge strane, kako se radi o tužitelju kao javnoj ličnosti, tuženi smatraju da u svom izražavanju nisu prekoračili granice “slobodne procjene”, koja je prema praksi Evropskog suda dozvoljena, zbog čega tuženi i smatraju da se u njihovim izražavanjima ne može raditi o bilo kakvoj kleveti, zbog čega još jednom predlažu da Općinski sud u Tuzli odbije tužiteljevu tužbu kao neosnovanu i obaveže ga na naknadu troškova postupka tuženim, a koji se odnose na sastav odgovora na tužbu, zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosima od po 240,00 KM, odnosno ukupno 720,00 KM, koji iznos se uvećava za 20% radi zastupanja dva tužena, odnosno za 144,00 KM, i sve uvećano za 17% troškova PDV-a. U spis predmeta, tuženi prilažu i uvjerenje o tome da je njihov punomoćnik obveznik indirektnih poreza.

[1] Vidi, na primjer, Thoma protiv Luksemburga, 2001., tačka 5.

[2] Thoma protiv Luksemburga , 2001., tačka 47.

[3] Dalban protiv Rumunije, 1999., tačka 50

[4] Dyuldin i Kislov protiv Rusije, 2007., tačka 43.

[5] Jersild protiv Danske, 1994., tačka 35