Ruža je kroz historiju postala simbol ljepote, ljubavi i prolaznosti. Nijedan drugi cvijet nije toliko prisutan u pjesništvu i narodnoj pjesmi kao ruža. Njena jednostavna, ali snažna simbolika učinila ju je idealnim znakom ljudskih osjećaja, naročito onih koji se tiču ljubavi, čežnje i bola. Upravo zbog toga ruža zauzima posebno mjesto u sevdalinkama i narodnim pjesmama, gdje nije samo ukras stiha, već nosilac dubokog značenja.
U narodnoj poeziji ruža se najčešće pojavljuje kao slika djevojačke ljepote i mladosti. Djevojka se poredi s ružom zbog njene nježnosti, rumenila i mirisa, ali i zbog krhkosti. Kao što se ruža može ubrati i uvenuti, tako i mladost prolazi, a ljubav se može izgubiti. U tom smislu, ruža postaje simbol prolazne sreće i neostvarene ljubavi. Kada se u pjesmi kaže da je ruža ubrana ili slomljena, to često znači rastanak, tugu ili gubitak nevinosti.
Sevdalinka, kao pjesma čežnje i unutrašnjeg bola, prirodno je pronašla svoj simbol u ruži. Njeni latice predstavljaju ljepotu i radost susreta, dok trnje podsjeća na patnju i rane koje ljubav ostavlja. Ljubav u sevdahu rijetko je jednostavna i bez prepreka; ona je često zabranjena, neuzvraćena ili prekinuta. Ruža u takvim pjesmama miriše na sreću, ali bode poput stvarnosti. Na taj način, jedan cvijet spaja suprotne osjećaje – radost i tugu, nadu i razočaranje.
JUTROS MI JE RUŽA PROCVJETALA
Jutros mi je ruža procvjetala,
Ružu gledam pa sam zaplakala.
Ružo moja, mladost sam ti dala,
Svojom sam te suzom zalivala.
Ružo moja, mladost sam ti dala,
Svojom sam te suzom zalivala.
Kol′ko sam te puta poljubila
Još pupoljak mladi dok si bila,
Ispijala rosu s tvojih grana
Mesto usne mojega dragana.
Ispijala rosu s tvojih grana
Mesto usne mojega dragana.
Moj je dragi otiš'o davno,
Ja ga čekam još godinu ravno.
Ružu gledam na te mislim dragi,
Na te usne, na tvoj pogled blagi.
Ružu gledam na te mislim dragi,
Na te usne, na tvoj pogled blagi.
Osim emotivnog značenja, ruža u narodnim pjesmama ima i prostornu simboliku. Ona raste u bašti, u avliji, ispod pendžera, na mjestima gdje se mladi susreću pogledima i šapatom. Ruža tako postaje tihi svjedok ljubavnih priča, skrivenih od očiju drugih. Momak koji pjeva o ruži često zapravo govori o djevojci koju ne smije ili ne može javno imenovati. Cvijet zamjenjuje ime i postaje tajni znak ljubavi.
Ruža je najopjevanija i zato što je svima poznata. Njena ljepota, miris i trnje lako se mogu zamisliti, pa slušalac ili čitalac bez teškoće razumije poruku pjesme. Jednostavna slika ruže može prenijeti složene emocije: radost zaljubljenosti, bol rastanka i tugu zbog prolaznosti života. Upravo ta moć jednostavne slike učinila je ružu trajnim simbolom u pjesništvu.
Zbog svega toga, ruža nije samo cvijet u pjesmama, nego znak ljudske sudbine. Ona govori o ljubavi koja miriše, ali i boli, o mladosti koja cvjeta, ali brzo vene. U sevdalinkama i narodnim pjesmama ruža postaje ogledalo ljudskog srca – lijepo, nježno i ranjivo. Zato su ruže najopjevanije cvijeće: jer u sebi nose i sreću i tugu, i početak i kraj, baš kao i ljudska ljubav. (SA, TL)