To nije bio prvi akt kulturnog uništavanja srpskih snaga protiv drugih etničkih grupa na Balkanu, a ni posljednji. Tokom narednih sedam godina srpski nacionalisti na čelu sa Slobodanom Miloševićem pustošili su čitavu regiju Balkana.
Spaljivanje biblioteke i njenog sadržaja bio je čin koji je Andrása Riedlmayera uvukao u sukob na Balkanu. I gotovo 30 godina kasnije, Riedlmayer, bibliograf u knjižnici Fine Arts univerziteta Harvard, zna više o uništavanju kulturne baštine ovog područja nego bilo ko. U devet različitih međunarodnih suđenja svjedočio je protiv počinitelja i pomogao je postaviti presedan u procesuiranju ove vrste uništavanja kao ratnog zločina.
Riedlmayer je radio kao bibliograf islamske umjetnosti i arhitekture u harvardskoj knjižnici od 1985. godine. Oduvijek ga je zanimala regija bivšeg Osmanskog carstva koja uključuje i Bliski istok i dijelove Mađarske gdje je Riedlmayer rođen, i Balkanskog poluotoka. “Nepotrebno i namjerno uništavanje kulturne baštine je zločin koji proizlazi iz želje ne samo da se ubiju pojedinci koji su dio etničke ili vjerske skupine, nego se nastoji izbrisati njihovo postojanje”, objašnjava Riedlmayer. “Uklonite sve dokaze da su ikada bili tamo i ne dajte im razlog da se vrate.”
U slučaju balkanske regije uništavanje kulturne baštine bio je dio pokušaja etničkog čišćenja od strane srpske nacionalističke vlade na čelu s Miloševićem, piše The Harvard Gazette. Alex Whiting, profesor prava na Harvardu i bivši tužitelj Haškog tribunala, pripisuje Riedlmayerovoj dokumentaciji zaslugu za trajnom izmjenom načina gledanja na uništavanje kulturne baštine.
“U slučajevima kada su hiljade ljudi brutalno zlostavljane, protjerane iz domova, mučene i ubijane, pokušaji da se sud usredotoči na uništavanje bogomolja ili spomenika je teško ali je Riedlmayerova dokumentacija pokazala da je kulturni genocid isto tako napadanje naroda.”
Riedlmayer je 1999. godine posjetio razrušena područja u Bosni, posjetio je više od 100 vjerskih i kulturnih nalazišta. Fotografirao je i katalogizirao porušene katoličke crkve i džamije, skupio pougljene ostatke knjiga. Riedlmayer je napustio regiju s ogromnim osjećajem odgovornosti prema ljudima koje je upoznao. Ujedinjeni narodi željeli su da njegova otkrića budu dokaz ratnih zločina. Smatrao je da je ovo prilika da se balkanskim žrtvama omogući da im se čuje glas na međunarodnoj sceni.
Godinu dana kasnije na suđenju suočio se s Miloševićem. “To da me unakrsno ispituje diktator koji je branio sam sebe, bilo je nadrealno. Ali imao sam puno dokumenta i slika te priča preživjelih ljudi koje je Milošević žrtvovao.
Svjedočio protiv 14 ratnih zločinaca
Tokom sljedećih deset godina, sud je tražio da Riedlmayer nastavi dodatna vještačenja o razaranju na Balkanu, u konačnici je svjedočio protiv 14 Srba optuženih za ratne zločine. Milošević je umro od srčanog udara prije presude, ali je 11 drugih osuđeno i poslano u zatvor. Riedlmayer i Whiting su na osude gledali kao na pobjedu u razumijevanju kulturnog uništavanja u ratnim vremenima. Uništenje kulturne baštine prvi puta je u Haagu procesuirano kao ratni zločin.
Tribunal je ovaj zločin stavio na mapu. Sada je dio rasprave i oblikuje kako ljudi razumiju rat i što je u ratu dopušteno. Riedlmayer je rekao da se nada da će presedan koji je postavio Haški sud spriječiti barem neko buduće uništavanje kulturnih nalazišta.
I dodaje da nije gotov sa svojim radom, i dalje govori i piše o svojim nalazima. Dokumenti i fotografije koje je prikupio na Balkanu, dostupni su znanstvenicima kao dio posebnih zbirki Fine Arts knjižnice. “Još uvijek osjećam težinu odgovornosti prema žrtvama koje sam upoznao 1999.godine, njihove se priče pričaju i dalje.”(oslobodjenje,tl)
https://www.youtube.com/watch?v=RDofmR202mQ&feature=emb_logo