Sedamnaest sati. Toliko je trajao put Vedrana Bosnića od njegovog doma u Belgiji do hotela Hills na Ilidži, gdje će zaspati nekad iza ponoći, a zatim narednog dana dočekati ostale košarkaške reprezentativce BiH.
Bio je to početak sedmice koju će pamtiti, vjerovatno, dok je živ. Sjećam se koliko je bio emotivan kada je tek preuzeo funkciju selektora košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Vjerovatno je, barem u nekom malom uglu njegovog mozga, blicnuo taj zamišljeni trenutak – kada će odvesti Zmajeve na Evropsko prvenstvo.
Naravno da mu nije bilo na kraj pameti da će plan za ključne utakmice protiv Bugarske i Latvije praviti na pustim aerodromima, u jednom postapokaliptičnom ambijentu obilježenom likovima pod maskama i čudnim protokolima, ali čvrsto sam uvjeren da to ni najmanje u ovom trenutku ne umanjuje sreću bivšeg playmakera Bosne, Slobode, Šibenika, Lietuvos Rytasa,…
Znao je da dolazi u teškom trenutku na klupu košarkaške reprezentacije, da završi kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo umjesto jednog od svojih uzora Duška Vujoševića i da zasuče rukave u građenju nove ekipe.
Smjena generacija, toliko izlizan termin zapravo krije izrazito mukotrpan rad jer nikad ne znate hoćete li zapravo imati dovoljno materijala da zakrpite sve rupe koje nastanu odlaskom veterana. Pogotovo zaslužnih ratnika što su dotad predstavljali srce i dušu selekcije koja je povremenim bljeskovima znala ostvariti plasman na EP.
Skupio je slične sebi, jednom sam to i napisao za Vedrana Bosnića, da jednostavno bude tek primus inter pares među mladićima slične energije i želje za uspjehom. Želje da brane grb domovine po cijenu odbrane krvavih koljena.
Danas gledamo rezultat njegovog djela. Kenan Kamenjaš ima svega 20 godina, a bio je igrač utakmice protiv Latvije (79:73) u kojoj smo i definitivno ovjerili plasman na Eurobasket 2022. Emira Sulejmanovića vjerovatno tek čekaju najbolji dani karijere, isto bismo mogli konstatovati i za Sanija Čamparu, Aleksandra Lazića, Edina Atića, Amara Gegića, Ajdina Penavu,…Biseri u blatu, koje je tražio i našao Bosnić. Talenti koji će imati šta reći za dvije godine na Evropskom prvenstvu. Gdje ćemo sigurno igrati ozbiljnu rolu i još biti jači za Nurkića, Musu i Halilovića.
Ali, prije svega, najveća snaga reprezentacije leži u treneru. Valjda je sada i svim ostalim sportskim savezima u BiH jasno kako bi trebao izgledati selektor uz kojeg se ne bojite gledati prema zasljepljujućem svjetlu budućnosti. Modernih shvatanja, uvijek spreman da uči, a autoritet među igračima zasniva, prije svega, na znanju.
Uzalud sav talenat ovog svijeta ako nemate stručnjaka koji će ga oplemeniti, učiniti dijelom funkcionalne ekipe spremne da odgovori na svaki zadatak. Pogotovo ekipe koja njeguje taj stil nalik onom iz “grit and grind” ere Memphis Grizzliesa, sa esencijom u čvrstoj defanzivi i traženju jednostavnih rješenja u napadu, nečega što smo mogli vidjeti kod ovih novih, Bosnićevih Zmajeva.
Naravno, taj košarkaški princip je moguć samo ako su igrači spremni ginuti. Svi za jednog, jedan za sve, napisao je Alexandre Dumas.
“Bosna je sada u najjačem sastavu. Ovi igrači su došli i odigrali dvije sjajne utakmice. Ovo su igrači koji su naša snaga. U ova tri dana su ovi igrači zaradili veliki kredit od cijele države. Neki nisu mogli doći zbog povreda i ostalog, ali ovi su bili tu”, kazao je Bosnić nakon meča s Latvijom i zapravo otkrio cijelu istinu, koliko je za timsku hemiju bitna samo jedna stvar – da želiš biti tu, sa svojim saborcima.
Uz takav pristup, takvog trenera i takav karakter ekipe, optimizam je ustvari zarazan. Zato i ne mislim, kao neko ko sve to gleda iz velike blizine više od dvije decenije, da je aktuelni plasman na Eurobasket najveći domet ove današnje košarkaške reprezentacije BiH. Već tek početak jedne divne priče. (Piše: Hajrudin Prolić, Sport Centar)
Bravo Zmajevi. Ali, treba biti realan. Tek dolaze teške tekme. Hajmo Bosno!