Istinitost izreke da se na fasadama objekata daju iščitavati vremenom ispisane priče o događanjima u nekom društvu vidljiva je i na fasadama ovoga objekta samo ako se malo pažljivije ”zagrebe”po promjenama koje su se događale i događaju na njima.
Na početku bješe upravna zgrada i središte Hemijskog holdinga „Sodaso“ za koju su mnogi govorili, a i danas govore da je bila simbol socrealističke gradnje bivše nam države. Iako mnogi dobri poznavaoci istorije savremene umjetnosti stoje na stanovištu da socrealizam kao stil i estetska kategorija nije ni postojao i da je to samo kovanica koja je trebala da objedini graditeljsko stvaralaštvo u vremenu koje se odnosilo neposredno na dane po završetku II svjetskog rata i nužne obnove porušenih i popaljenih zemalja.
Pogotovo ne u Jugoslaviji koja se odabirom tzv. „trećeg puta“ pozicionirala između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, kako se navodi u knjizi „ Toward a concrete utopia: Architecture in Yugoslavia 1948-1980“ izdate od stane MoMA (The Museum of Modern Art, New York) povodom otvaranja izložbe posvećene najznačajnim ostvarenjima jugoslovenske arhitekture u periodu od 1948. do1980. godine. U najavi izložbe autori su istakli ”značajan ali još nedovoljno istražen opus modernističke arhitekture socijalističe Jugoslavije čija su napredna razmišljanja imala značajan uticaj i izvan granica zemlje.“
Podsjećamo, 7. februara 2014. godine u Tuzli dolazi do erupcije nezadovoljstva radnika zabrinutih za svoju egzistenciju zbog gubitka radnih mjesta usled loše sprovedene privatizacije. Svoj bijes i nezadovoljsvo su iskalili na zgradi „Sodaso“, jednom od arhitektonskih repera našeg grada i cijele nam Bosne i Hecegovine. Zapalili su je i devastirali njene donje etaže.
Jedina njena krivica u tom trenutku bila je ta što ju je koristila Vlada Tuzlanskog kantona. Tim zasigurno vandalskim činom i kasnije odabranim idejnim rješenjem za rekonstrukciju i dogradnju kome je nedostajalo bar malo sinergije sa osnovnim arhitektonskim parametrima iz neposrednog okruženja. Tako bitnim za naš grad, došli smo u situaciju da u fioke sjećanja pospremimo još jedan objekat koji je trebalo pokušati, bar djelimično, sačuvati u izvornom obliku (u dijelu koji se odnosi na vertikalni kubus) kako bi se mogla nastaviti pričati priča o urbanom i istorijskom kontinuitetu u razvoju ovoga grada kome tako nedostaju objekti sa dahom nekih prošlih vremena.
(Zgrada Parlamentarne Skupštine nakon paljena i poslije obnove – Foto. Arhiva)
Samoj izradi idejnog rješenja za rekonstrukciju i prilagođavanje postojećeg objekta novoj namjeni i novim zahtjevima trebalo se i moralo pristupiti na malo suptilniji i kreativniji način možda onako, stilski elegantno, kako su to uradile Sarajlije sa zgradom Parlamentarne skupštine BiH i dodijeliti mu arhitektonski izraz koji će već na prvi pogled sugerisati da se radi o objektu administrativnog karaktera. Novi, dodjeljeni mu vizuelni izgled koji svojim dizajnom više naginje arhitekturi gradskog hotela nego administrativne zgrade možda i nije neko iznenadjenje jer je one karakterne arhitekture sa jakim likovnim izrazom sve manje u našem gradu.
„… arhitektura je stvarna slika društva u kome nastaje“ riječi su Charles-Édouard Jeanneret-Gris poznatijeg kao Le Corbusier švicarsko-francuskog arhitekte i ikone svjetske arhitektonske scene. (Piše: Milorad STOJANOVIĆ, dipl. ing. ahitekture)
Bravo za komentar i akademsko viđenje urbicida koji je sustavna pojava u Tuzli. Ovi što su na vlasti to ne razumiju pa cu samo dodati da se raditi o žeščem seljakluku novokomponovanih sveznalica koji vladaju Tuzlom evo 30 godina. Nemre ono bez “rosfraja” i mora da “šljasti” jerbo je to jako fine.
Đi će se parkirati 100 auta etih što će raditi u toj zgradurini ćemo tek vidjeti.
Arhitektura je umjetnost u kojoj su biljezi i otisci vremena iz kojeg datira, implementirajući oblikovne vrijednosti prošlog vremena. Ovaj objekt negira i briše iz kolektivnog sjećanja vrijednosti naslijeđa. On u pokušaju odražava samo korisnu, funkcionalnu stranu novih koruptivnih bogataša u kontekstu globalističkog ili sotonističkog poimanja života. Sva u svemu Tuzla dobiva još jedno kondorsko strašilo i prostorno ruglo kao doprinos uništavanju graditeljskog naslijeđa Tuzle i kulturnog identiteta.
Ovaj objekat je tipicni primjer kako sve u vlasti funkcionise kada su novci u pitanju. Kaze bili najjeftiniji na tenderu. Kako i zgradu suda pravi dodik, pa i ovu. Imamo mi puno dodika do milorada