Ruske snage stezale su obruč oko Mariupolja po kojem su padali projektili, a Mihailo Purišev ulazio je u grad šest puta i spašavao svoje sugrađane. Nekim čudom je preživio iako je njegov crveni kombi sav izrešetan.
Nekada voditelj noćnog kluba taj 36-godišnji Ukrajinac kaže da je evakuirao više od 200 ljudi u šest vožnji, a u konvoju su mu se pridružili i neki drugi vozači.
Rusija je prošli tjedan objavila da je preuzela kontrolu nad srušenim, ali strateški važnim lučkim gradom koji je od početka ruske agresije trpio neke od najtežih napada u rusko-ukrajinskom ratu.
Stotine ukrajinskih branitelja još se kriju u katakombama divovske čeličane Azovstal, a prema ocjeni ukrajinskih vlasti u gradu je još oko 100.000 civila.
Kako su propadali pokušaji uspostave humanitarnih koridora, privatne evakuacije bile su spasonosni bijeg za civile iz opkoljenoga grada kojemu je ponestalo svega, hrane, vode, ogrjeva, komunikacije.
“Kada sam krenuo prvi put (8. ožujka), grad je bio dimni oblak, poput ognjišta. Pri zadnjoj vožnji ostali su samo pougljenjeni ostaci zgrada”, rekao je.
Rusija niječe da gađa civile u Ukrajini gdje provodi, kako to ona naziva, “specijalnu vojnu operaciju” kako bi razoružala Ukrajinu i zaštitila je od fašista.
Takve kvalifikacije odbacuju i ukrajinske vlasti i zapadne zemlje optužujući Rusiju da provodi ničim izazvanu agresiju na susjednu državu.
Purišev je objavio videosnimke sa svojih vožnji i tako pružio jedan od rijetkih uvida u opkoljeni grad koji je nepokriven mobilnom mrežom te informacija iz njega i nema.
Vozilo, kupljeno posebno u svrhu evakuacije, pri čemu su mu novčano pripomogli prijatelji, nosi ožiljke napada – oštećeni su vjetrobransko i tri stakla sa strane te jedna vrata.
Crveni kombi popravljao je između vožnji.
“Vozilo je bilo pod topničkom vatrom, minobacačkom, u pucnjavi iz vatrenog oružja i nosi gomilu ratnih ožiljaka”.
Tijela u tepisima
Za vožnju područjem koje je pod ruskom okupacijom trebalo mu je osam sati do Mariupolja, proći kontrolne točke, izbjeći povremene rasputice, trupla, a pritom stalno u strahu od protupješačkih mina, pripovijeda Purišev.
U samome gradu trudio se ne gledati u mrtva tijela po cesti niti u automobilske olupine u strahu da ne ugleda mrtvo dijete i slomi se pa stane.
Mrtve su pokapali na ulicama blizu trgovačkih centara, noćnih klubova, čak u dvorištima dječjih vrtića.
Neka su tijela bila zamotana u tepihe pa tako ostavljena na klupama u parku.
Osoblje njegova nekadašnjeg noćnog kluba pripremilo je sklonište u podrumu zgrade. Nekih 200 ljudi bilo je unutra uključujući starije i jednu trudnicu. Puriševljev prvi refleks bio je spasiti osoblje noćnog kluba, no ni sam ne zna kako se našao u situaciji da evakuira ljude iz skloništa.
“Najstrašniji su bili trenuci kada sve utihne. Jednom, tišina je trajala osam sati. Mislili smo: to je to, gotovo je. Kada je počelo ponovno, bilo je tako užasno da su se djeca pomokrila”.
Imali su svoje “sakupljače” koji su izlazili van u potrazi za hranom i čistom odjećom, čak za štramplicama za djecu da mogu promijeniti prljave hlačice, donje rublje. Djeca su ga zvala ujak Miša, a on im je dijelio slatkiše.
Čuvao ga Bog
Prisjeća se udovice koja ga je molila da izađe van i skine vjenčani prsten s ruke njezina mrtvog supruga poginulog u zračnom udaru.
“Nisam bio sposoban to učiniti”, priznaje.
Od vožnji je odustao 28. ožujka kada mu je vojnik, proruski separatist, rekao neka se više nikada ne vrati jer ili će ga zarobiti ili gore od toga.
Purišev vjeruje da ga je Bog čuvao.
“Jedina ozljeda koju sam zadobio bilo je pri prsnuću stakla s vozačeve strane. Spasio me kaput i imam samo ogrebotinu. Bog me čuvao, naravno. Moj kombi pazio je na mene”.
Nakon rata planira kupiti novo vozilo.
“Bit će to događaj za pamćenje kad se vratimo u Mariupolj”. (Hina)