DANAS I OVDJE: U Tuzli ja sam ostavio svoje srce

Sporadični jesu, ali i dugogodišnje „prigodničarski“ kontinuirani, vrlo ekstremno oštri napadi na većinski političku Tuzlu i njene ljude, odnedavno nemaju respekta čak ni prema tužnim godišnjicama Srebreničkog genocida, kao što je ovih dana. I uvijek poluhisteričnim konstrukcijama poluistina ili besmislenim analogijama, konkretno, potpuno suludim povezivanje neslužbenog i inkognito postavljanja/skidanja napisa srebreničke tematike sa gradskog mosta „Pasarela“, direktno sa najširim pojmom Tuzle i njenih građana.

Najmanji je „problem“ definiranja besmislene banalnosti političke pozadine takvih ispada, ali radi se i o široj konotaciji revidiranja osnovnih činjenica iz ratnog i poratnog perioda posljednjih četvrt vijeka življenja u našem Gradu.

Naime, ratnim zločinačkim velikosrpskim progonima i masovnim ubistvima do genocida nesrpskog stanovništva Podrinja, dominantno tadašnjih Muslimana, pokrenuta su dva velika vala egzodusa civilnog stanovništva, ponajviše prema tuzlanskoj regiji i Tuzli. Prvi se odigrao u rano proljeće 1991.g. bijeljinskim i u nastavku, ostalim podrinjskim pokoljima, a drugi u julu 1995.g. posljedično izvršenjem Srebreničkog genocida. Više desetina hiljada ljudi, žena i djece pronašli su spas golih života u našem gradu, koji ni sam, posebno ranih devedesetih godina, nije bio sigurno i u potpunosti odbranjen.

I u tim preteškim haotičnim ratnim okolnostima, kada je nedostajalo svega, izuzev običnog ljudskog saosjećanja gotovo svih Tuzlaka, da pomognu sunarodnjacima prognanicima u nezamislivoj nevolji, lokalne vlasti Tuzle su uz ogromne napore uspjele da zbrinu nesretne ljude medicinski, humanitarno i na  logistički najbolji način. Spašeni su, što je najvažnije, životi i omogućen kakav-takav život u značajno vojno i logistički, i na svaki drugi način, polublokiranoj široj tuzlanskoj regiji. I nastupili su dani, mjeseci i godine zajedničkog teškog, preteškog preživljavanja.

Trebalo je i više od dvadeset mirnodopskih godina, puno napora, pa i više od toga, da se životi svih nas, a posebno bespovratno unesrećenih prognanika, barem djelimično vrate u nešto što bi se moglo nazvati normalnim, podnošljivim življenjem u datim okolnostima.

U međuvremenu, u našem Gradu izrasla je, stasala i iškolovala se jedna potpuno nova, mlada generacija Tuzlaka, koji su osnovali svoje porodice i kojima je Tuzla postala upravo ono što i svima nama prije njih: jedini grad, najljepši i najvoljeniji na ovom vidljivom svijetu oko nas. I ne postoji u njihovim srcima, ama baš, ništa drugo osim ljubavi, jednostavnosti iskrenog pripadanja jednoj, ne bezuslovno idealnoj, ali zajednici i sredini „tuzlanskog življenja“ najšire tolerancije, prijateljskog ophođenja, prihvatanja razlika kao prednosti i dobroćudne dobronamjernosti kao urbanog stila života.

To je ono najbolje, što možemo, a imamo i pravo na to, poželjeti i svima drugima: budite „Tuzlaci“, ako i ne živite sa nama u našoj Tuzli. A, možete ako poželite, svi su dobrodošli. Posebno, ako navijate za „Slobodu“, a možete, odnedavno, i za „Tuzla City“. (Piše: Derviš ČIČKO)