Navršilo se 25 godina od smrti jednog od najpoznatijih tuzlanskih fotoreportera Slavka Zabuša – Slave (1951 – 1998).
U neka druga, ljudskija vremena, možda bi ovaj datum bio prilika da resorni dio gradske vlasti ili neko esnafsko udruženje prirede retrospektivnu izložba njegovih fotografija i da se Tuzlaci prisjete slika kojima je obilježio razdoblje od 30 godina sporta, privrede, kulture, razvoja zajednice, pa i ratnog perioda, toliko bolnog za ovaj grad.
Da nismo kakvi jesmo, ovakve godišnjice bi iskoristili da se sjetimo ljudi koji su mnogo dali ovom gradu i bili vjerni svjedoci njegovog stasanja, razvoja, vremena sportskih šampiona, dupke punog Mejdana na utakmicama Sloboda Dite ili Tušnja, gdje su “crveno-crni” bili svoji na svome, a na atletskoj stazi kuglu do “nebesa” bacao Zlatan Saračević, sportista stoljeća Tuzle.
Slavko Zabuš se od 1972. profesionalno bavio fotografijom, prvo kao fotoreporter lista “Sodaso”, a u to vrijeme istovremeno i saradnik brojnih dnevnika poput “Sportskih novosti”, “Večernjih novina”, te “Fronta slobode”, “Arene”, a u ratno i poratno doba fotoreporter i kamerman Press centra Općine Tuzla.
Posebno vrijedan segment njegovog opusa predstavlja sportska fotografija, budući da je njome ovjekovječio gotovo tri decenije tuzlanskog i bosanskohercegovačkog sporta. Bio je urednik fotografije u nekoliko monografija o tuzlanskom sportu, te u velikom broju publikacija i biltena.
Posebno plijene njegove fotografije iz vremena Odbrambenog rata, ali i one prijašnje, mirnodopske, o “bijelim rudarima” i “garavim komoratima”, o solarima i lukavačkim hemičarima i cementašima, o radnicima kladanjskog “Progresa”, “Barita” iz Kreševa, o izgradnji i proizvodnji dva HAK-a, Diti… O sportskim igrama kombinata “Sodaso” ili susretima gradova Jugoslavije, Malim olimpijskim igrama u Tuzli i brojnim drugim.
Bitan segment bila je i pozorišna fotografija o čemu je ostala bogata arhiva. Svjedočio je o izložbama u Međunarodnoj galeriji portreta, o Festivalu kratkog i dokumentarnog filma, fotkama ilustrirao sjajne i neprevaziđene reportaže barda novinarstva Tihomira Tihe Lešića, etc.
Gotovo je nemoguće danas razmišljati o bilo kakvoj monografiji o Tuzli, a da se ne posegne za arhivama u kojima su pohranjene njegove sjajne fotografije.
Događaj koji je posebno volio i pratio fotografijama, svakako su tradicionalni Susreti Krečana, od prvih pa narednih 20 godina. Bogata arhiva sačuvana je u brojnim porodičnim albumima učesnika. Sačuvane su i u tri vrijedne publikacije “Naša Kreka”, mada izlazak nijedne nije doživio.
Ljeta 1998. godine, u 47. godini života, izgubio je bitku s teškom bolešću. Od tada, svake godine, u ovo doba augusta, na Gradskom groblju Trnovac u Tuzli, okupljaju se rodbina i prijatelji. Da evociraju sjećanje na dobrog čovjeka, pravog drugara, sjajnog fotografa; da polože cvijeće i zapale pokoju svijeću, da odaju počast čovjeku koji je bio satkan od najboljih ljudskih osobina.
Nažalost, razrjeđujemo se, pa je sve manje onih koji su ga poznavali i znali koliko vrijedi za ovaj grad. Iako je o Gradu ostavio neprocjenjivo blago i brojna svejdočanstva vrijedna pamćenja, iz Gradske uprave, gdje je radio do smrti, rijetko ko zna gdje je Slavko sahranjen i gdje mu se nalazi vječno počivalište.
Danas, kao i svih ovih godina od njegovog preranog odlaska, bili su na Trnovcu njegovi najbliži: supruga Mirjana, sin Darko, kćerka Lidija, unuk Lav, sestra Brunka, te bliska rodbina.
Mada nam nedostaje, Slavini fotosi uvijek će nekako titrati među nama, i vječno će nas potsjećati na majstora fotografije, velikog čovjeka i prijatelja. Pravog Tuzlaka! (MPt)