Tuzlanska arhitektonska scena u očima stranca: Jedan grad, jedno lice, dva obraza

U ovim danima koronavirusa (covid-19) kada je puls grada gotovo nestao a njegove ulice postale sablasno puste, u glavi su mi se ponovo počela vračati već pomalo zaboravljena razmišljanja iz bliske prošlosti. Razmišljanja o fasadama koje su postale neizbježni dio naše svakodnevnice i atmosferama koje stvaraju. Nešto o čemu sam želio da pišem, ali nije nikako išlo. U mislima je sve već bilo „spakovano“, ali na papir nije ništa izlazilo. Sada sve ide nekako drugačije i previše lako. Bez napora papir se puni riječima. Kakva promjena. Psiholozi bi sigurno rekli da nije slučajna, da je to samo normalna i očekivana reakcija izazvana novim, neočekivanim i negativnim doživljajem (nadrealno prazne ulice oslobođene od ljudi i automobila) usljed djelovanja nečega nepoznatoga (pandemija virusa) što izaziva strah i neizvjesnost. Ili možda ne bi?

U trenucima rijetke dokolice nije mi strano tulumaranje ulicama naše čaršije. Tada, valjda, kao dio profesionalne deformacije, pogled mi najčeše luta po fasadama zgrada i izvlači iz sjećanja rečenice: ”Imate fine zgrade sa lijepim fasadama, ali su tako oronule i neodržavane. Grad vam zbog toga izgleda sumoran i zapušten. Za većinu njih je dovoljna samo boja da bi se ponovo preporodile. Zar je to tako teško uraditi?”, koje je izgovorio moj dobar prijatelj, stranac, prilikom svog prvog susreta sa našim gradom.

Odgovor je bio kratak: “Jeste, teško je. Ne pitaj me zašto, jer ne znam!”.

Kao neko ko ne priča samo da bi pričao, odmah mi je prostro i dokaz. Njegovom izoštrenom oku, naučenom da vidi i ono što drugi ne vide, nije mogla da promakne zgrada na Senjaku koju mi, Tuzlaci, znamo kao Blok C. Skrenuo mi je pažnju na dopadljivu plastičnost kojom su rješavani fasadni volumeni dodatno naglašeni kroz prostorno oblikovanje balkonskih ograda. Ono što po njegovom mišljenju ovome objektu nedostaje da bi bio uvijek „u trendu“ jeste nova „ista“ boja na fasadama i manje nemara u održavanju. Otada kada prođem kraj ove zgrade, a to činim često, jer stanujem u blizini, malo zastanem i bolje je pogledam. I sve sam sigurniji da je potpuno u pravu.

Zasmetala mu je i arhitektonska neurednost, tako primjetna na većini fasada, prouzrokovana samovoljom etažnih vlasnika prilikom promjene fasadne stolarije. Zatvaranje lođa i balkona, kao i doziđivanja terasa, pa i cijelih spratova. Većina tih intervencija na licima objekata, što fasade zaista i jesu, bila mu je ružna, a sama pojava teško razumljiva, jer tako nešto uraditi u njegovoj zemlji je nemoguća misija. Pitao me je kako je to moguće, jer Tuzla mu izgleda kao prilično uređen grad. Pokušao sam se izvuči na rat i promjenu sistema. Nije baš povjerovao u tu priču. Misli da u tome ima nešto i do mentaliteta. Možda je i ovoga puta u pravu. Ne znam ali nije za odbaciti.

Put ka centra grada, tuzlanskoj čaršiji, vodi nas preko kompleksa Slane banje i Panonskih jezera, jer ne želim da ode iz grada, a da mu ga ne pokažem. Na tome putu prolazimo i  kraj nekih novih stambeno-poslovnih objektata, čija ga arhitektura baš i nije nešto dojmila. Čak, naprotiv. Samo je konstatovao da je za njegov ukus previše jednostavna i jeftina. Potpuno u službi profita bez želje da se nekome dopadne. I da to nije dobro za grad ako želi da bude poželjna turistička destinacija. Pomislih, i ovoga puta je u pravu. Što bi neki rekli – zna znanje.

Prilikom obilaska Slane banje nije mogao ili nije želio da sakrije određenu dozu  oduševljenjenja i  iznenađenja. Priznao je da nije očekivao da će vidjeti ovako nešto na rubu samoga centra grada. Skoro pa netaknutu prirodu na terenu zanimljive konfiguracije prijatne i oku i tijelu. Ono što ga je posebno dojmilo jeste uspješno pronađena tačka do koje se moglo i smijelo ići a da se ne poništi dojam da se ovdje priroda brine sama o sebi. Tačka od koje su se u njegovoj zemlji, po njegovom mišljenju, poprilično udaljili, te mu zbog toga većina tih parkova i zelenih površina izgleda malo neprirodno, poput retuširanih fotografija. Imao sam tu sreću da posjetim (naravno ne sve) te prekrasno održavane gradske zelene oaze. Oduševile su me, i zaista ih nisam doživljavao kao retuširane fotografije. Ovoga puta se ne bih složio s njim. Meni se sviđa ovo ovdje, ali i ono tamo.

Spuštamo se ka platou sa bistama narodnih heroja i Titovog spomenika. Idemo strmom kaldrmom, putem koji pamti i bolje dane od ovih u kojima smo ga prepustili laganom nestajanju. I to samo zbog toga što niko nema ideju i viziju šta uraditi s njim. Ili je možda neko ima. Možda  jedan stranac, koji ga prvi put vidi, ali na jedan drugačiji način od većine nas kojima predstavlja samo smetnju u prostoru. Iznenadio me je rečenicom: “Da mi imamo nešto ovako ne bismo sigurno pravili ono na krovu postrojenja za sagorjevanje gradskog otpada.”

Naravno, aludirao je na svijetski poznati Amager bakke u srcu Kopenhagena na čijem se krovu nalazi vještačka staza za skijanje i rekreaciju. A mi  godinama ne znamo šta ćemo sa ovom bivšom saobraćajnicom koja polako propada i nestaje usljed neodržavanja i aktiviranog klizišta.

Zastajemo na platou sa bistama. Razgleda ih. Pita ko su oni. Kažem mu da su to naši heroji iz Drugog svijetskog rata. Još jedanput ih je pogledao da bi potom pogled skrenuo i pustio da slobodno luta po onome što nas okružuje. Kao da nešto procjenjuje, razmišlja. Kada je progovorio znao sam da nisam pogriješio. Iznio je svoj zaključak, onako više za sebe, bez da sam ga nešto pitao: “Dobro urađen posao, nije se podleglo glorifikaciji pri naručivanju i realizaciji što zna biti čest slučaj kada su u pitanju likovi iz istorije. Ovdje je sve ostalo u normalnim, ljudskim dimenzijama i proporcijskom skladu sa prirodom i okruženjem”.

Očito istančan osjećaj za prostor i međusobne odnose u njemu.

Dok se polako, ali sigurno, potpomognuti prekrasnim, sunčanim danom, spuštamo prema slanim jezerima, pokraj nas promiču, naravno različitim brzinama, šetači, roditelji sa djecom, rekreativci … Po popločanoj blago nagnutoj plohi, koja savršeno prati topografijom terena zadane parametre. Nisu samo oni ti koji privlače našu plažnju. To isto čine i objekti spomeničke arhitekture koji nas podsječaju (ili uče) na događaje iz bliske, bliže i dalje prošlosti, kao i oni koji imaju „zadatak“ da nas svojim sadržajima  i ponudom poput Kuće plamena mira, fontane sa skulpturom Lede, poznatog tuzlanskog kipara Franje Ledera, sportskih terena za mali fudbal, košarku, tenis, ugostiteljskih objektata… drže u sadašnjosti.

Svi ovi sadržaji tako su dimezionirani da se ne osjeća ničija dominacija u prostoru, primjeti moj gost. Stranac. Ako se gostom može nazvati dobar prijatelj. Evo nas i kraj slanih jezera. Tačnije dva jezera i jednog malo većeg bazena. Nešto ga je iznenadilo. Nešto što nikako nije očekivao. Bar ovdje. Miris. Miris mora. Kaže: “I vi sve to imate ovdje, na jednom mjestu, sa ovakvom klimom. Stvarno ste miljenici onog odozgo ma kako god ga zvali. Sve vam je dao.”

Pomislih, nije baš sve. Nije nam dao ono što je dao vama. Životnu pragmatičnost. Vama je vaše uvijek najbolje. Nama naše nije nikada.

Idemo ka Trgu Slobode mostom koji spaja jezera sa gradskim jezgrom. Mislio sam da ga neće komentarisati, ali sam se prevario. Ipak, on dolazi iz zemlje koja je, između ostalog, poznata i po atraktivno dizajniranim pješačkim i biciklističkim mostovima (i stazama). Neki od njih su skrenuli toliku pažnju na sebe da su bili predstavljani u skoro svim stručnim časopisima i portalima koji drže do sebe.

Nije mu se dojmio. Učinilo mu se da je dizajnerski nedorastao zadatku, jer svojim nepotrebno punim volumenom presjeca vizure.

Prolazimo pored Srpske pravoslavne crkve i Eparhijskog dvora, čije fasade odišu patinom i dahom nekih prošlih vremena. Svaki grad bez ovakvih objekata je dosadan i sterilan ma koliko moderan bio.

“Susrečemo se“ sa Ismetom i Mešom. Svidio mu se ovaj mali pješački trg sa ljetnjim baštama. Trg kojim nenametljivo dominiraju bronzane siluete slikara i pisca dajući mu određenu notu intelektualnog šarma i kulturalnosti.

Korzo, dio grada koji mnoge Tuzlanke i mnogi Tuzlaci, čija sjećanja idu malo dalje u prošlost, pamte kao prvo šetalište u gradu, a moj  prijatelj, stranac, po saplitanju na,kako reče, „zgužvanom djelu Korza“. Objašnjavam mu da je ta zgužvanost posljedica nejednakog slijeganja tla usljed tonjenja i da je mnogo opasnija za zgrade nego za pješake  pokazujući mu na objekat ispred njega, a preko puta poslovnice NLB Banke. Na ovu moju ne naročito duhovitu opasku, samo je promrljao: “Dok nekom nešto ne padne na glavu”.

Nakon kraćeg promatranja ove, za prolaznike pomalo opasne ugaone građevine, obratio mi se konstatacijom da bi bila šteta da nestane sa arhitektonske scene, jer ima bogato ukrašene fasade karakteristične za 19. stoljeće, sa timpanonom, pilastrom, vijencem … Sa patinom koja danas toliko nedostaje ovome gradu. Patinom koja ne skriva njegove godine. Šta da mu kažem nego da je potpuno u pravu. Mogao sam samo dodati da je građena 1900 godine, da su projekat uradili Cordignano i Candotti i da je svojevremeno bila jedan od najimpozantnijih repera grada.

Evo nas pred Tuzlanskom kapijom. Spomenikom koji otima od zaborava sjećanja na nedužnu tuzlansku mladost ubijenu jedne prekrasne, iako ratne, majske večeri. Odaje dužnu počast. Pokušava da razumije tekst, stihove Maka Dizdara. Pomažem mu u tome. Ne pita ništa, jer već sve zna.

Nastavljamo dalje. Mala nedoumica. Kojim putem ga dovesti do Trga Slobode. Trgovačkom ili Zlatarskom ulicom. Naravno izbor je Trgovačka, jer Zlatarska ulica, kako danas izgleda, stvarno nije nešto čime bi se mogli pohvaliti jednom strancu. Još ako je arhitekt. Prazni izlozi, oronule fasade i tračak arhitektonske svjetlosti. Pronalazi ga na fasadi Varteksove prodavnice. Čini mu se da ima neki bezvremenski stil koji predstavlja dobru poveznicu izmeđ starog i novog.

Izlazimo iz Trgovačke ulice i ulazimo u „predprostor“ Trga slobode – Trg žrtava Srebrenice. Možda  jedino mjesto, prostor, u gradu u kome se još da osjetiti autentičan duh bosanski. Mali gradski plato popločan kaldrmom ukrašen jednim od  najljepših simbola Tuzle i bosanske arhitekture. Čaršijskom česmom. Česmom iz davne 1880 godine građene u pseudomaurskom stilu po projektu Franca Mihanovića. Dok je slika za svoj album uspomena, primjećuje da joj nedostaje nekoliko česmi. Šta da mu kažem? Ništa, jer zna kao i ja da đavo leži u detalju.

Prvi kontakt sa i prvi dojmovi o Trgu slobode. Pregršt pohvala i jedno „samo da nije…” Nije se nadao da ovako nešto može vidjeti ovdje. Jedan skoro pa savršen gradski trg sa prekrasnim fasadama na zgradama Barok (1900) i Ruždija (1883) iz perioda Austro-ugarske monarhije. Trg sa dojmljivom fontanom, odličnim vizurama, dopadljivim urbanim mobilijarom, utkanom prirodom zahvaljujući mudroj odluci da se sačuva veliko stablo hrasta i istorijom koja se da osjetiti u skoro svakome njegovom kutku. I samo da nije onih „zalutalih“ fasada na suprotnoj strani koje nikako ne mogu biti dio ovoga gradskog trga.

I na kraju da se vratimo na početak. Dva naslova, jedan tekst. Izgleda malo čudno, zar ne. Ali nije, jedan je njegov drugi moj. (Piše: Milorad Stojanović, diplomirani inženjer arhitekture)