(Problemi u Domu penzionera godinama su gurani pod tepih, kao i u drugim bitnim oblastima – Foto: Tuzlalive.ba, arhiva)
Požar koji se nedavno dogodio u staračkom domu u Tuzli razotkrio je svu surovost i nemoć našeg sistema. Dok se građani bore da shvate razmjere tragedije, iza kulisa se krije mnogo dublji problem – potpuni nedostatak resursa, opreme i podrške onima koji bi trebali biti prvi na liniji odbrane života.
Stanica hitne pomoći, zadužena za reagovanje u slučajevima masovnih nesreća, raspolaže tek jednom kutijom gaze i minimalnim brojem osoblja. Svakodnevno se govori o “racionalizaciji”, ali to u praksi znači smanjenje broja zaposlenih, vozila i sredstava, dok se oprema i uniforme često kupuju iz vlastitih džepova.
Vatrogasci, heroji ovog grada, u intervencijama rizikuju živote bez osnovne zaštitne opreme. Nekolicina njih je povrijeđena upravo zbog nedostatka maski za disanje. Edukacije koje su nužne za njihovu sigurnost i profesionalni razvoj — plaćaju sami.
(Dom penzionera jutro poslije požara – sad se svi posipaju pepelom – Foto: Darko Zabuš)
Krive se direktori ustanova, iako su oni među rijetkima koji svakodnevno vode borbu da ubijede nadležne da osiguraju makar osnovne uslove za rad. No, njihovi apeli najčešće završavaju na gluhoj administraciji ‘više instance’, dok se vladajuće strukture brinu isključivo o brojkama – kako da smanje troškove, sredstva i broj ljudi. I sebi obezbijede naredni mandat!
Možda nam je ovaj požar bio opomena. Možda nas je trebao podsjetiti koliko smo dopustili da nas uruši nebriga. Ako se ništa ne promijeni, sljedeća nesreća bi mogla imati još tragičniji ishod – i među žrtvama bi mogli biti oni koji su dali sve da spase druge, ali su ostali bez ičega što bi im spasilo vlastiti život.
U ovoj nesreći nema nevinih, krivica se može mjeriti nijansama. Ipak, zna se odakle riba smrdi! (A.H.)