Seksualna afera u Tuzlanskom kantonu izazvala je obimne i žestoke proteste građana. Tek nakon toga u javnosti je uslijedila lavina komentara. Njihove poruke idu u dva smjera. Građani, s pravom, traže dugogodišnje kazne i brz odgovor nadležnih organa – pravosuđa. Vlastodršci, koji su posebno odgovorni za ove pojave, odnosno za totalnu entropičnost (propast humanih principa) u društvu, nakon svega se „posipaju pepelom“. Oni sada osuđuju grozomorne akte seksualnih nasilnika, ali svi odbacuju odgovornost za nastanak ovih zločina. Pri tom – po svaku cijenu – eventualnu odgovornost, ili dodatno „paljenje“ javnosti, žele prebaciti na političke rivale.
Tako premijer TK, uz osudu predatora, upozorava: „Generalno upiranje prsta u sve nas neće riješiti problem.“ To je tautologija. Problem se ne može riješiti, on se može samo sankcionirati. Potom poručuje: „Istjerati na čistac neodgovorne nosioce funkcija.“ U redu. Ko ih je postavio – građani ili vlastodršci, odnosno vrhovi vladajućih stranaka?
„Elokventni“ ministar MUP-a FBiH, Ramo Isak, vrlo je misteriozan kada tvrdi: „Ohrabruje da se ovakvi slučajevi više ne zataškavaju.“ Zar je i toga bilo, gospodo vlastodršci?
(Nijedan krivac s vrha vlasti za zločine još nije sankcionisan. Mirni protesti bez većeg efekta. Stanje sve gore. Čemu onda protesti? – Video: TL)
U obilju osuda i zahtjeva za odgovornost javljaju se „Žene SDA“, Igor Stojanović, Sebija Izetbegović, Sabina Ćudić te mnogi političari širom – uglavnom – Federacije BiH. Suština svih njihovih poruka jeste da osuđuju zločine, traže odgovornost i dugotrajne kazne za monstrume… Pružaju i podršku MUP-u TK i pravosuđu, što je nonsens, odnosno recidiv staljinizma, jer nema nikog ko bi se usudio dati podršku „krimošima“!
Elem, nakon svega, svi političari koji su doveli do entropije društva i države BiH reagiraju onako kako javnost očekuje. To su poruke kojima se pokušava sanirati posljedica.
Suštinsko pitanje je – gdje su uzroci koji su nas sve doveli u ovako entropično stanje?
Čak i letimična analiza pokazuje da su to vrhovi vladajućih stranaka na svim nivoima. Pobjednici u svojim „kotarima“ odlučuju o svemu. Institucije, koje čine „skelet“ države, „podupiru“ se stranačkim poslušnicima i rodbinom, najčešće bez obzira na kvalitet. Zato glavni vlastodršci svih nivoa u institucijama štite „čaruge“ s kupljenim diplomama, a zadržavaju ih i kad se to otkrije. Stranački vrhovi u prosperitetnijim javnim preduzećima instaliraju čak i čistače sporednih prostorija. Dotle ide patokratski sistem vladavine!
Eh, sada, kada stranački vlastodršci odlučuju ko će gdje u javnim sektorima čistiti WC, ko odlučuje o imenovanju visokorangiranih službenika u MUP-u, obrazovnim, socijalnim, zdravstvenim institucijama? Opet vladajući! Na taj način vlastodršci su „rotor“ koji u institucije dovodi nemoralne, nestručne i nesposobne. To je opća pojava, karakteristična i za policijske strukture.
Vlada TK je ove godine postavila osumnjičenog Halilovića na čelo Antikorupcijskog tima. Kadrovska politika TK, za koju je najodgovorniji premijer Halilagić, stvorila je pretpostavke da se u MUP-u TK formira UZP ekipa. Sada se niko ne može „posipati pepelom“. I ako su činili kadrovske previde, gdje su im bili mehanizmi kontrole. Jer, funkcija rukovodjenja podrazumijeva i odgovornost za rad institucije. (Piše: Vehid JAHIĆ, kolumnista)