Tasmanijski đavoli vraćeni su u kontinentalnu australijsku divljinu 3.000 godina nakon što su ti ‘žestoki’ tobolčari ondje istrebljeni.
Konzervatori to nazivaju historijskim korakom.
Nekoliko australijskih grupa za zaštitu životinja, među kojima je najveća Aussie Ark, vratila je 26 predatora u 400 hektara prostrano ograđeno područje u Barrington Topsu, otprilike 3,5 sata vožnje sjeverno od Sydneya.
Tim Faulkner, predsjednik Aussie Arka, kaže da je ovime ispisana historija i da se radi o prvom koraku u projektu koji podsjeća na povratak vukova u američki nacionalni park Yellowstone krajem prošlog stoljeća.
Nakon 16 godina rada i mukotrpnog programa razmnožavanja i uzgoja, Faulkner kaže da je “nevjerojatno i nadrealno” da su uspjeli, prenosi Hina.
Tasmanijski đavoli, teški do maksimalno osam kilograma, u divljini su preostali jedino na otoku Tasmaniji, gdje ih još ima samo oko 25.000.
Po tom otoku i po jako glasnom režanju, snažnoj čeljusti i žestini kojom ulaze u borbu, dobili su ime.
Vlasti ističu da nisu opasni za ljude i stoku, ali će se žestoko braniti ako ih se napadne te pritom mogu nanijeti teže povrede.
I na Tasmaniji su ugrožena vrsta jer im je populaciju zadnjih decenija desetkovala teška zarazna bolest, a na kontinentu su ih, pretpostavlja se, istrijebili čopori dinga, australijskih divljih pasa prije otprilike 3.000 godina.
Faulkner se nada da će dugoročno moći obnoviti dovoljno veliku populaciju tamanijskih đavola da im opstanak ne bude ugrožen.
“Oni su jedino prirodno rješenje za kontroliranje populacije lisica i mačaka, dviju životinja koje su odgovorne za istrebljenje gotovo 40 vrsta sisavaca u Australiji”, dodao je.
Za početak, ograđeni i kontrolirani prostor u divljini trebao bi ih čuvati od automobila, požara i koliko je to moguće od otrovnih korova i drugoga što bi im moglo naštetiti.
“Pustili smo mlade, zdrave đavole, pustili smo ih u najbolje okruženje i nadamo se da će se smjestiti, pronaći svoj teritorij i početi se razmnožavati”, kazao je.
Plan ih je u isto područje pustiti još četrdesetak u iduće dvije godine, a konzervatori se nadaju da će jednoga dana moći to učiniti i u neograđenim zonama.