(Piše: Ozren Kebo, kolumnista, Analiziraj.ba)

Da nešto nije u redu s entitetskim carstvom Milorada Dodika moglo se primijetiti godinama unazad, kada su krenule one sulude devetojanuarske parade. Ne mora tako baš uvijek biti, ali parada koju organizira politika (ili što bi on rekao – država), najčešće je vojni defile čiji je cilj demonstracija moći. To nam je nedavno uvjerljivo demonstrirala Kina, pokazavši svijetu interkontinentalne i hipersonične rakete, sisteme laserskog naoružanja te impresivnu masu samonavodećih letjelica i vozila. Jedna od najmnogoljudnijih nacija ostatku planete pohvalila se originalnom sintezom konvencionalnog naoružanja i naprednih tehnologija. I tako se iskazuje moć; zbog nje parade i postoje. I zato čudi da se Dodik odlučio da iz godine u godinu ponavlja mimohod raspamećenih poštara, nenavođenih penzionera i nemotiviranih medicinskih sestara, jer ne samo da tim povorkama nije ispunio osnovni cilj parade – demonstraciju moći, nego je pokazao drugom entitetu, tj „muslimanima i njihovim zapadnim saveznicima“, da mu je moć vrlo, vrlo krhka. Tačnije, nikakva. Uza sav ovaj otužni efekat, kompletna ideja općenarodne državotvorne parade suočava se s nepremostivim problemom – usljed progresivne depopulacije Republike Srpske, izazvane njegovom politikom, sve je manje poštara, vatrogasaca i umirovljenika na raspolaganju za tragikomični defile.

Narušena moć

Sudska presuda te sve što se događalo prije i nakon nje taj su utisak dodatno pojačali. Dodikova sila ozbiljno je narušena, što njega ne ometa u namjeri da ostane tamo gdje jeste duže nego što skrhani entitet može podnijeti. Cijenu naravno plaća narod u kojeg se kune. Odemo li dalje u posmatranju zatečenog stanja, jasno je da ispaštaju prvo Srbi iz Republike Srpske, a zajedno s njima i građani Bosne i Hercegovine. Isključivo njegovom voljom, paralizirana je većina relevantnih političkih i ekonomskih procesa u državi. Manji entitet pri tome je tako opustošen da su pauperizacija i depopulacija njegov zaštitni znak i najdominantniji procesi. Sad više nema dileme, što više Dodika, to manje  Republike Srpske, i tako je već godinama. A njega je previše u svim aspektima javnog života.

Baražna vatra

Živimo u svijetu pod neprekidnom baražnom vatrom koja dolazi s društvenih mreža. Naš pobornik militantnog suživota naroda, a nikako građana, povremeno zna biti ekstremno aktivan na Twitteru, pa tako u napadu osvetničkog gnjeva ljetos napisa da je Velika Britanija – „oronula dama“. Ništa kao ovaj izljev bijesa ne govori o kakvom parapolitičkom slučaju je riječ. Da pomenuta izjava dolazi s pozicije velesila kakve su primjerice Kina, Indija ili Japan, bila bi razumljiva, ali kada u javni prostor doleprša s prijestolja oronule teritorije u Evropi, entiteta koji nema da vrati ni sumnjivo spiskanih 100 miliona, nego mu vlast sopstveni dug svaljuje na državu koju mrzi i negira, e to je onda baš čudo. I takav se slučaj našao izrugivati Britaniji, Francuskoj, Americi… Mreže zaista trpe svašta, ali ni jedna kao X, bivši Twitter.

Slovenija protiv Baje

U mnogim aspektima međunarodne politike Slovenija se uvjerljivo drži principa koje EU tako bombastično i samozadovoljno zagovara i tako jadno prakticira. Početkom septembra uvela je sankcije Miloradu Dodiku, a da stvar bude neugodnija, dodatno su ga ponizili saopćenjem da to nije urađeno iz političkih, nego bezbjednosnih motiva. Pominju se ukradene milijarde i sigurnosno suspektni susreti. Šta li i s kim sve on i njegova kamarila muljaju kada operiraju deželom znaju za sada lokalne i globalne obavještajne službe, koje informacije puštaju na kapaljku. Ono što je za BiH relevantno je strateška razlika između Hrvatske i Slovenije u načinu na koji tretiraju Bosnu i Hercegovinu i njen najtrajniji politički problem. Slovenija se ponaša kao istinski prijatelj i pouzdan saveznik, za razliku od Hrvatske koja besramno protektira Dodika u institucijama EU.

Teško je zaboraviti i izjavu (jednu od mnogih) Zorana Milanovića koji kaže: „Rekao sam Dodiku da se smiri, ne slažem se s njim, ali to što priča želi svaki Srbin kao što su željeli Hrvati 1991. godine.” Kao i mnogo toga što o BiH izvali predsjednik Hrvatske, i ovaj iskaz pati od hroničnog nedostatka činjeničnog materijala. Dodik ne želi ono što je Hrvatska željela 1991. nego sanja i radi ono što su te i narednih godina u Hrvatskoj sanjali i radili Milan Martić i Milan Babić. Razlika je, da prostite, drastična.

Srećom, ljudi na Balkanu općenito su inteligentniji nego politike koje ih predvode. Mogli smo se u to uvjeriti i sredinom marta 2025. godine, kada su na HRT-u objavljeni  rezultati anketnog pitanja tko je kriv za krizu u BiH. Uprkos enormnim propagandnim naporima javnog servisa, manji dio anketiranih je kao krivce označio Sarajevo i OHR, a ogromna većina upravo Dodika vidi kao uzrok aktuelnih nevolja. Političari i njihovi mediji su, kao što vidimo, jedno, a narod nešto sasvim drugo: Milan Martić za 21. vijek ne kotira baš najbolje ni kod građana Hrvatske.

Šta se misli, šta se čeka…

Na početku nove krize (jedne u nizu), najtoksičniji politički personalitet u Bosni i Hercegovini računao je na mitinge kao tradicionalnu formu općenarodne mobilizacije. Ali kad je vidio da je sveukupna volja naroda da se odazove pozivu i aktivno uključi o odbranu najdražeg predsjednika na sramotno niskim razinama, čak i kada se dolazak nagrađuje sendvičima s parizerom i tetrapak sokovima, odustalo se od namjere. I zaista, dug je put pređen od onog davnog mitingaškog pokliča „Šta se misli, šta se čeka po pitanju Drnovšeka“ do današnjih dana, kad čovjek nije u stanju nafatati dvije hiljade ljudi koji bi protestirali protiv muslimanskog suda u Sarajevu.

Evidentno je da su mitinzi kao političko oružje stvar nekih prohujalih vremena, bez obzira je li im simbol jogurt, sendvič, sok ili kakva bijedna dnevnica.

Ovo je moj entitet, vladao sam tu…

Politički prostak

U politici odvajkada postoji nešto što se označava kao dobri maniri. A mi ovdje govorimo o čovjeku koji sistematski vrijeđa pojedince i kolektive i što su objekti njegovog iživljavanja slabiji, to su uvrede jače. Godinama je ponižavao novinarke i novinare i prijetio im. Sad, kad se situacija zaoštrila, prešlo se na opozicionare kao direktnu konkurenciju. Branislav Borenović napadnut je biber sprejom, a Nebojši Vukanoviću, nakon Dodikovih opetovanih huškačkih poziva, dva puta je zapaljen auto. Naslušali smo se posljednjih mjeseci skandaloznih izjava o muslimanima i Sarajevu i svaka je od njih neselektivni atak na dostojanstvo javnosti i njen zdrav razum. U cijeloj priči veliku ulogu igraju i njemu odani mediji. Rigidni informativni program RTRS-a odavno je nadmašio pola stoljeća stare viceve o Enveru Hodži. Taj je propagandni sustav jedinstven u Evropi i vjerovatno će još godinama biti predmet izučavanja.

Bez željenih rezultata

Dodik je dvije decenije predano radio na otcjepljenju kao strateškoj mogućnosti, sam kaže da je posvetio život tom cilju, a učinci su mu ispod svih očekivanja. Da li su mu one milijarde iz obavještajnih priopćenja i šatorske pjesmice o prebijanju slezene ženama udarili u glavu, pa je pomislio da je mio i drag, u ovom trenutku je irelevantno, ostaje činjenica da ogromno bogatstvo i usahlu moć može koristiti samo za blokiranje države i entiteta. To je, uostalom, jedna od rijetkih političkih vještina u kojoj se istakao. Povijest njegovog djelovanja zapravo je hronologija blokada i traženja sopstvenih interesa, neke velike invencije i istinskih političkih dostignuća tu nikada nije bilo.

Uglavnom, Dodikov odlazak izazvat će seizmičke promjene na političkoj sceni, jer Nenad Stevandić, Željka Cvijanović i Draško Stanivuković ne mogu udruženim snagama nanijeti štete niti kreirati atmosferu kakvu je generirao on kao neponovljivi kralj šatora. Slovenci su to prvi shvatili i djelovali preventivno. Ali ima susjeda i partnera koji ga i sada grčevito brane, dok nove stotine miliona dolaze na naplatu. Jedinstvenoj, nedjeljivoj i cjelovitoj Republici Srpskoj jedini bi spas bio da je usvoji političko Sarajevo. Jeste da za mnoge osjetljive uši takva ideja zvuči skandalozno, ali jedno je skandal, a drugo nemogućnost da se servisiraju dugovi koji uveliko prevazilaze zarađenu crkavicu.

Kada je za svoje poslove odabrao Sloveniju, mnogi su rekli: krenuo za sopstvenim narodom. Pola RS-a mu je već tamo.

Ovo tek počinje, a niko ne zna kako će završiti. (Piše: Ozren KEBO, kolumnista, Analiziraj.ba)