Što kada dođete u određene godine i shvatite da ne pripadate mjestu na kojem se nalazite? Okruženju, poslu, zajednici? Sve vas je počelo gušiti. Razgovori, odnosi, rutina. Gledate sebe, a ne vidite se. Shvaćate da ste se negdje po putu izgubili. Da možete, skinuli biste kožu u kojoj se nalazite. Ono što najčešće radimo u takvim situacijama je da ostajemo na mjestu gdje jesmo i gubimo sebe još više ili radimo nagle, drastične rezove.
Nekad ranije život vam je sigurno slao znakove. Niste ih stigli primijetiti. Bili ste zauzeti učenjem, prvim poslom, partnerom, odgojem djece, brigom oko roditelja – što god vam je život stavio na put. Godine su prolazile i najmanje za koga ste imali vremena ste vi. One trenutke koje ste uspjeli uloviti u tišini nisu bili dovoljno česti da biste shvatili: Hej, moram brinuti za sebe. A možda ste i bili svjesni potrebe, ali osjećaj krivnje da dajete sebi umjesto nekome drugome bio je snažniji.
Lidija je moja najbolja prijateljica od malih nogu. Dok još nismo bile svjesne sebe, naše mame su se družile. Sve trenutke u životu dijelile smo zajedno. Kaže Lidija meni nedavno: Rođena sam za puno više od rada u uredu do 15 sati, imam toliko toga za dati. I slažem se s njom. Organizirale smo ženski vikend uz edukaciju, druženje, upijanje znanja i iskustva. Ona je tada vidjela da nije jedina, da i drugi imaju iste želje i težnje. Promjenu i davanje svoje izvorne iskre. Svog poziva. I da to ponekad traži promjenu zvanja.
Odrasle smo u okruženju gdje je bilo normalno zaposliti se i raditi u istoj tvrtki cijeli život, ne mijenjati ništa. Od naših smo roditelja tako naučile. Naša generacija našla se u vremenskom procjepu – onoga što smo viđali kod svojih roditelja i onog svijeta u kojem živimo sada, u kojem je normalno da mladi ljudi promjene nekoliko tvrtki u par godina. Vođeni smo i osjećajem da smo stari. Kult mladosti izrazito je jak u medijima i to nam može stvoriti dojam da smo stari s 40. Ali, mi smo zapravo u najboljim godinama.
U razgovoru s prijateljicom ovog vikenda javila se rečenica: Nisam li ja prestara da sada krećem u školu koja traje tri godine? Sumnja je pokucala na vrata. Kako joj se oduprijeti? Godine koje imamo sa sobom nose iskustvo i mudrost koju nismo imali s 20 godina. Nosimo znanje i poznanstva. Poznajemo sebe i znamo što želimo. Biramo svoj put, a ne put koji nam je netko sugerirao jer tada mi nismo znali što je za nas ispravno. Ili je netko drugi mislio da zna što je najbolje za nas.
Sada možemo mudro napraviti promjenu, u svome tempu. Radimo na poslu na kojem jesmo i gradimo svoju buduću Ja. Sa sigurnošću, nježno i svjesno stvaramo svoju budućnost. Onu koju želimo živjeti. Sada uz podršku svoje okoline i dragih ljudi.
Ja sam nekada davno napravila drastičan rez. Neki će se odlučiti i na takav potez. Danas iz ovih cipela više ne bih napravila to tako, danas sam puno mudrija i iskusnija nego prije 13 godina. Upravo zato vam i mogu napisati ovaj tekst jer sam ovo što pišem prošla i znam kako se osjećate – niste sami u svom iskustvu. Najčešće se to događa upravo ženama. One hrabre imaju snage to izreći. Manje hrabre slušat će i šutjeti, iza leđa vam govoriti kako ste se promijenili ili nešto nije ok s vama, pokušat će vas odgovoriti. Oni koji vas razumiju, podržat će vas, piše za Sensa Dubravka Fazlić, savjetodavna terapeutica, učiteljica mindfulnessa i poduzetnica.
U životu je najljepše što možemo za sebe napraviti je dozvoliti da budemo svoji i autentični. Kada nam sumnja i strah pokucaju na vrata, da im hrabrost otvori i ne nađe nikoga na pragu.