Stanje nacije: Kako ubiti Dragana Đilasa?

Historia est magistra vitae, ali to ne znaju loši đaci. U Srbiji, prilike su tak'e da je vaskrsnula 1990. godina! Miloševićeva diktatura je sad u rukama njegovog nekadašnjeg ministra informisanja koji je zabranjivao novine, napio se od sreće kada je Milošević ubio Slavka Ćuruviju, vlasnika Dnevnog i Nedeljnog telegrafa, dakle, Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije – jedine evropske države u kojoj vlada jednopartijski politički sistem! Sjeverna Koreja joj je tako daleko, a tako blizu!

Kao i svaki diktator, i Vučić želi da u očima podanika bude veći nego što jeste i da Srbija bude veća nego što jeste. Srbija do Tokija! – pretjeruju analitičari. Vučićev režim je skromniji. On pod radnim naslovom nema Veliku Srbiju, već isto s*anje, a drugo pakovanje – „srpski svet“, dakle, aneksiju Bosne i Hercegovine ili bar Republike Srpske, Kosova i Crne Gore! Pri tome, najtalentiraniji učenik, trpi dnevne kritike svog učitelja, uglednog ratnog zločinca, 160 kilograma žive vage teškog kleronaciste, Vojislava Šešelja. On se ne odriče granice Srbije na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, „a Makedonija je svakako Južna Srbija“.

„Srpski svet“ se svakog dana u službenim medijima diktature, ponajviše na Heppy TV i Pink televiziji, te u desetak tabloida, propagira uz učešće dvadeset neumornih nacista u rukavicama, koji se drže riječi oca nacije: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, rekao je Dobrica Ćosić, opisujući povijest, sadašnjost, a kako se čini i budućnost srpske politike.

Jutarnje litije kleronacista, kako ih zove Nenad Čanak, “srpski svet” stvaraju najrigidnijom negacijom crnogorske i bošnjačke nacije, negacijom države BiH, ili držeći da je entitet re-se država i subjekt međunarodnog prava, negacijom Crne Gore, Kosova. Oni negiraju postojanje istorije, kulture i jezika drugih naroda tezom da su svi oni Srbi! Svakodnevno vrše satanizaciju crnogorske vlasti, pa čak i najnovije vlade u čije formiranje je Srbija dala novac, materijal i ljudstvo. Naravno, uz litije i druge manifestacije Srpske pravoslavne crkve bez koje nema ni “srpskog sveta” ni srpskog nacizma. Naime, srpskim nacistima u rukavicama, u zemlji i njenoj Crnoj Gori, raste pritisak što još nije uhapšen Milo Đukanović i što nikako nema rezultata u posrbljavanju Crnogoraca. Nervozu javno pokazuju i zvaničnici, od Vulina do Dačića. Slabe rezultate u stvaranju “srpskog sveta” diktator Vučić bilježi i u BiH. Nervoza biva veća što je Mile Ronhill opet krenuo u trgovinu: prodaje Vučića po akcijskoj cijeni!

Dakle, projekt “srpskog sveta”, uz negiranje genocida u BiH, šutnju o 19.526 ubijena Albanca na Kosovu, o 800.000 protjeranih, o 426 porušene džamije i druge objekte Islamske zajednice Kosova, uz laži da su se Bošnjaci sami dizali u vazduh, a Albanci sami sebe strijeljali, nema željenih rezultata. Zato je u prvi plan opet izbila junačka vojska koja je izgubila sve ratove devedesetih. Doduše, uz veličanstvenu “pobedu nad NATO snagama na Kosovu”, kako tvrdi Milovan Drecun, stručnjak za laži i obmane. Ta “veličanstvena pobeda” je takva da je Kosovo postala nezavisna država!

Dakle, voditelji jutarnjih kleronacističkih litija, Milomir Marić na Heppyju i Predrag Sarapa na TV Pink, skoro svakodnevno ugošćuju osuđene ratne zločince kao junake ratova za slobodu srpskog naroda, kao heroje kojima se Srbija i srpski narod nisu još odužili za učinjena djela. U povijesti nacizma biće zabilježeno da u slavu ratnih zločina klikću i žene – voditeljke koje uz priču ratnih zločinaca doživljavaju orgazam! Kakve su to majke? Marić i Sarapa, kao branioci lika i djela voljenog vođe, graditelji njegovog kulta ličnosti koji je “izgradio ekonomski, kulturno i vojno jaku Srbiju, s velikim autoritetom u međunarodnim odnosima, silu kao što su SAD, Rusija, Kina, Njemačka i Britanija”, smišljaju poseban plan. Oni će predložiti da se u srpskoj vojsci, nakon najvećeg čina generala armije uvede još veći – čin ratnog zločinca! Možda ih je pretekao Dragan Jovičević, urednik službenog Informera!?

No, uprkos tome što je Vučić od Srbije napravio veliku ekonomsku silu, što polovina zaposlenih ima ogromnu mjesečnu platu od 250 evra, uprkos tome što državna vlast ima plantaže indijske konoplje, što prisluškuju diktatora, što su nastavili tradiciju likvidacija političkih neistomišljenika, kakav je bio Oliver Ivanović, uprkos svemu, glavni je problem Srbije Dragan Đilas! Njegova stranka kao i nekoliko drugih, nije ni sudjelovala u izborima pa je Srbija postala jednostranačka diktatura. Đilas i đilasovci su problem što ne misle kao što misli diktatura. I, zamislite to drugačije mišljenje iznose u nekim njima bliskim medijima. Tu izdaju države i naroda, to neprijateljsko djelovanje, diktatura ne može da prihvati.

Dakle, u evropskoj sili kakva je Srbija, nema nikakvih drugih problema koje vođa ne može da riješi. Ali, kako ubiti Dragana Đilasa? – pitanje je sad. (Piše: Ekrem AVDIĆ)