Stanje nacije: Godine koje su pojeli skakavci!

Naslov ovog teksta je naslov romana jednog od najvećih pisaca jugoslovenskog duhovnog prostora, Borislava Pekića u kojem razmatra i ocjenjuje petogodišnji boravak u zatvoru u koji je stigao kao slobodnomisleći, tek svršeni beogradski gimnazijalac. Nedostatak slobode, svako društvo i svaka država mjeri sudskim procesima koji se završavaju zatvorom ili oslobađajućim presudama. Pekića je zatvorski život opisan u romanu „Godine koje su pojeli skakavci“, odredio kao pisca koji će do kraja života razmatrati sve aspekte kolektivnih i ličnih sloboda, granice sloboda, sve zamke i zablude, sva iskušenja pobjeda i poraza. To što uvijek sumnja, znači da uvijek pred sebe i čitaoca postavlja zadaću da razmišljaju.  

„Ne veruj onima koje često kažnjavaju, a na njima se to ne primećuje, ali ni onima koje ne kažnjavaju nikad, a na njima se to primećuje. Najbolje je da ne veruješ nikom. Ali da se ponašaš kao da veruješ svakome”, zapisao je Pekić.

A kakve sve traume, duševne boli i poniženja doživljavaju nevini ljudi koje loš pravosudni sistem i još k tome i mnogi loši nosioci pravosudnih funkcija, stavljaju na stub srama?! Naravno, svaki pravosudni sistem, ma kako bio loš, kao što je ovaj naš, bolji je od anarhije i bezvlašća. Međutim, to nije opravdanje da se već tri decenije ništa ne radi da bi bio bolji. Za to vrijeme, žrtve pravosudnog sistema su sve veće i brojnije. Rak rana našeg pravosudnog sistema su tužilaštva, od državnog, preko entitetskih do kantonalnih i okružnih, opća je konstatacija domaće i inostrane stručne javnosti.

Slučajevi Lijanović i Čović

Posebnu nestručnu, neradničku, neodgovornost, bahatost i, zašto i to ne reći , namjeru pomoći ratnim zločincima viđamo u Tužilaštvu BiH koju je konstatirala i britanska sutkinja Džoana Korner kao ekspertica angažovana od misije OSCE-a u našoj zemlji. Zašto državno tužiteljstvo ne traži međunarodnu pravnu pomoć kad je riječ ratnim zločincima iz BiH koji su sigurnu kuću našli u susjednoj Srbiji? Samo je jedno od pitanja na koje nema odgovora!

Kad je riječ o tužilačkoj funkciji u našoj državi, na nižim razinama je stanje isto i još gore. Primjerice, od Dejtona do danas, u kantonima kojim upravlja HDZ, nema optužbi za korupciju, zloupotrebu političkih ili državnih ovlasti, ne računajući slučaj Jerka Lijanovića kojeg su i tužili i sudili u Tuzli! Doduše, iz sjećanja je izbrisan slučaj Dragana Čovića, lidera HDZ koji je oslobođen od optužbe za teški finansijski kriminal, jer su se papiri izgubili na putu od tužilaštva do suda!?

Slučajevi ubojstva Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banjoj Luci traju godinama. Na bruku i sramotu ne samo tužitelja već i široke javnosti koja uopće ne pomišlja da slično zlo ne može pokucati na svačija vrata!  

Mi smo „država u kojoj je ćutanje najrašireniji oblik javnog mišljenja, a obožavanje najrašireniji vid javnog delovanja“, da opet citiram velikog Pekića.

U slučaju Dodika svi junaci nikom ponikoše

Naravno, kad je riječ o manjem entitetu kojim vlada Bošnjak pravoslavne vjere, Milorad Dodik, svaki član, a naročito istaknuti član njegovih nacional-socijalista, uvijek je u pravu jer za njih ne važi pravo već članska knjižica! Neko će reći kako je u slučaju Dodika i procesa pred Sudom BiH, počeo lov na krupne ribe. Ta predstava koja od njega pravi heroja među pravoslavnim narodom naše države, jeste unaprijed izgubljeni spor! Njegov potpis na zakon kojeg je usvojila Skupština entiteta nije ni za zakon o prekršajima. Zar Tužilaštvo BiH nije imalo stotinu razloga da ga optuži za najteže  krivično djelo – rušenje ustavnog poredka Bosne i Hercegovine!?

U žiži tužilačkih vještina je bio i najmnogoljudniji, Tuzlanski kanton. Tamo je posebno zanimljiva zaostavština tužilačke prakse bivšeg ideološkog sistema. U ovoj godini su završena dva politički, a ne pravno zasnovana sudska procesa, dok je treći u toku!

Mr. Enver Bijedić, bivši federalni ministar saobraćaja, a prije toga direktor JU Direkcija za izgradnju Tuzle, iz čistih političkih razloga. što je tužilac Ćazim Serhatlić i u  tekstu optužnice priznao prefiksom da je „predsjednik Socijaldemokrata BiH bio je optužen za zloupotrebu službenog položaja” itd. U optužnici nije naveo nijedan argument  koji bi bio u suprotnosti za zakonima. U oslobađajućoj presudi je konstatovano da optužnica nije dokazala biće krivičnog djela. “Nema tela, nema dela!“, rekli bi beogradski advokati. Politički cilj je, ipak, postignut. Stranka na čijem je čelu mr. Bijedić je kao treća po snazi u TK, na lokalnim izborima pala na peto mjesto! A Bijedić je potom i nizom nestatutarnih radnji i svrgnut s mjesta prdsjednika SD BiH.

Politički proces „Rudnik soli Tuzla, traje skoro godinu dana. U 35 ročišta, pred sutkinjom Općinskog suda u Gračanici, devetorici optuženih, uglavnom uposlenika Rudnika i članova SDBiH, nije dat nijedan dokaz bilo kakvog djela suprotnog zakonima. Čak su i svjedoci optužbe Ćazima Serhatlića davali iskaze koji su išli u korist optuženih. Ni optuženim, ni odbrani, pa ni samoj sutkinji Selmi Brkić, nije jasno zašto se sve to događa. Kakve sve traume doživljava devet intelektualaca samo svevišnji zna. Trojica od njih, rijetkih stručnjaka u geologiji i rudarstvu, već je spremno da bježe iz države, jer “to nije to država za koju smo četiri godine ratovali”!

Džasmin i Besim – koliko nerava i općeg zdravlja je stradalo

Deset godina je trajao politički i lični obračun nekoć gradonačelnika Tuzle, Jasmina Imamovića, sa dr. Besimom Durakovićem, nekadašnjim kantonalnim ministrom trgovine i turizma  i Ahmetom Bajrićem, koji je bio kolateralna šteta. Naravo, preko optužnice koja se završila ljetos oslobađajućom presudom. Sa koliko nerava i općeg zdravlja su „oslobođeni“ Duraković i Bajrić ?

Psihičke traume u trajanju od čeiri godine je doživio i advokat Suad Suljić iz Tuzle. On je optužen za krivično djelo prevare, a na osnovu iznuđenog iskaza jedne osobe. Tužilac je, čak, bez zakonske osnove novinaru jednog portala dao potvrdu iz kaznene evidencije Suljića koji je, kao nogometni sudac, braneći se na utakmici jednom napadaču izbio zub. I to sve i prije optužnice! Na suđenju, svjedok je rekao da je dao lažnu izjavu i Suljić je oslobođen!

U sličnim problemima je. izgleda, i Edin Mulić, vlasnik Omladinske zadruge „Info mreža“ iz Tuzle. On i njegov odvjetnik su tri godine tražili od tuzlanskog Tužilaštva zakonski dostupnu dokumentaciju kojom bi opovrgli navode optužnice da je Edin Mulić prao novac na način da je sam sebi uplaćivao na račun, a ne da je uzimao zakonski procenat od 75 komitenata, uglavnom osiguravajućih društava koji su angažirali studente za neke povremene poslove. Među tim studentima bila je i kćerka Tomislava Ljubića, glavnog tužioca Tužilaštva TK. Tužilac Serhatlić je tvrdio da to nije istina, ali ne i Euroherc! Ta trakavica sa pravnim, lažnim, familijarnim i drugim evenualnostima se nastavlja.

Pramod Mittal kao “poslastica”, čijom krivicom?

Ali, prava priča sa, možda tragičnim završetkom po budžet Tuzlanskog kantona, tek slijedi. Nakon blagdana, pred Trgovačkim sudom u Beču počinje arbitraža u slučaju lukavačkog GIKIL-a. Pramod Mittal, većinski vlasnik te britansko-bosanske firme potražuje 300 miliona dolara odštete, jer je bio isključen iz vlasničkih i upravljačkih prava. Mimo Ugovora i aneksa ugovora koji ima međunarodni značaj.

Pa, gospodo i gospođe iz tužiteljstava, želim vam bolju godinu pred nama. “Ne budimo država u kojoj se ljudi ne sahranjuju samo na grobljima“! (Piše: Ekrem AVDIĆ, kolumnista)