Piše: Đuro KOZAR, kolumnista
Radnički dom u Kreki od osnivanja 1954. nosio je ime istaknutog revolucionara i narodnog heroja Moše Pijade (1890-1957.), ali je ovaj hram kulture u narodu je ostao – Radnički dom. Stariji Krečani, kao i neki Tuzlaci, i danas ga tako zovu, premda je taj objekat od 1997. godine postao Bosanski kulturni centar. Suviše dugo je bio Radnički dom da bi se preimenovanjem tek tako zaboravio.
Koliko mi je poznato, Moša Pijade nikad nije boravio u Tuzli, ali je u vrijeme Husinske bune 1920. godine kao član Komunističke partije Jugoslavije dao punu podršku rudarima Kreke u njihovoj borbi za bolji život, dostojan čovjeka. To je izgleda bilo presudno da Radnički dom dobije njegovo ime i da ga nosi skoro četiri decenije.
U Radničkom domu centralno mjeto je zauzimala velika dvorana za kulturno-zabavne sadržaje (kao što je i danas), dok je manja, plava sala bila rezervisana za sjednice Radničkog savjeta Rudnika lignite Kreka. Godinama je u zadnjem djelu objekta bila Biblioteka, a u jednoj od sala bila je smještena Limena glazba čiji su članovi svirali i poznate prvomajske budnice.
Šezdesetih i 70-tih godina prošlog vijeka u velikoj dvorani su gostovali najpopularniji pjevači narodne i zahavne muzike i vrhunski orkestri bivše Jugoslavije. Ta gostovanja bila su najveći događaji za radne ljude i građane koji su masovno govorili: “Idemo u Radnički – na pjevače!” Pjevali su tada u domu Zaim Imamović, Nada Mamula, Zehra Deović i drugi sarajevski pjevači uz pratnju harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerbe i Jovice Petkovića. Gostovali su i zabavnjaci Đorđe Marjanović, Mat Kolins (Karlo Metikoš), Lola Novaković i Miki Jevremenović, narodnjaci Predrag Gojković Cune, Esma Redžepova, Vasilija Radojčić i drugi.
Dva puta godišnje u Radnički dom dolazila je i Opera Narodnog pozorišta iz Sarajeva, premda ta vrsta umjetnosti u narodu nije bila omiljena, ali su se i ta gostovanja morala organizirati. Naime, Opera je tada bila fiinansirana iz republičkog budžeta, a to je podrazumijevalo i odlazak umjetnosti u društvenu bazu. Ulaz je bio slobodan, a kad se sve sabere u publici je bilo oko stotinjak profesora i đaka Muzičke škole i još 50-tak ljubitelja operske umjetnosti. Ostala mjesta u dvorani, na zahtjev gradonačelnika Tuzle, popunili bi vojnici iz Garnizona JNA koji je bio u današnjem naselju Slatina. Bilo bi za Tuzlu naravno poražavajuće da je na pozornici bilo više solista i članova hora i orkestra, nego publike, a vojsci je ionako bilo svejedno.
Moja otac Mile, kao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Rudnika Kreka, često je bio dežurni vatrogasac u Radničkom domu, pa je meni i nekim mojim drugovima ponekad obezbijedio ulazak “na pjevače” sporednim požarnim vratima. Osim toga kući je donosio fotose sa potpisima poznatih pjevača koje sam dugo čuvao kao lijepu uspomenu. Očev fotos u vatrogasnoj uniformi imam i danas sjećajući se gašenja požara u Kreki u koima je i on hrabro sudjelovao..
Pored Radničkog doma “Moša Pijade” u Ulici koja danas nosi ime Mije Keroševića Guje u Kreki godinama je bilo i kino “Radnik” u kojem su prikazivani partizanski, kaubojski i i ljubavni filmovi. Tada nije bilo TV prijemnika, ili ih je bilo vrlo malo, i kino je bilo vrlo posjećeno – od 16, 18 i 20 sati. I sada se sjećam vesterna u kojima je moja generacija sa svojih sjedišta u kinu glasno navijala za pozitivne junake poput Garija Kupera, Džona Vejna, Kirka Daglasa i drugih.
Kino “Radnik”odavno je zutvoreno, zgrada u koj su prikazivani filmovi i sada postoji, ali ne znam šta je unutra, možda neki magacin. Kad god tuda prođem sjetim se koliko je to kino bilo popularno, ali filmovi se više gledaju na TV ili u nekim drugim dvoranama koja imaju drugačijii ambijent i publiku. (Piše: Đuro KOZAR, kolumnista sa sarajevskom adresom)