San i java: Vrijeme odgođenih sahrana i naručenih smrti

U najboljoj vjeri, može postojati tanjušna nada da je barem neko iz ozbiljne i stvarne aktuelne političke opozicije, a u rijetkim trenucima inventivne lucidnosti, bio iskreno užasnut sjajnom i, valjda, neponovljivom aktuelnom političkom „prilikom“ bačenom Božijom voljom u krilo vladajućih oligarha. Teška i tragična sveukupna „korona-pošast“ svojom olovnom težinom proizvela je objektivno proglašenje dramatičnog „vanrednog stanja“, uključujući ratno-oštre restriktivne medicinske, socijalne i ekonomske mjere bez presedana unazad gotovo jedan vijek. Bezuslovno je u pitanju ogroman civilizacijski multidisciplinarni problem, ali i sličnog obima višegeneracijaska prilika za iskazivanje političko-organizacijskog kapaciteta, primarno, vlasti.

Naime, sasvim parlamentarno legalno otvaranje mogućnosti korištenja poluga vršenja izvršne vlasti efektivnim skraćenim hitnim postupcima, naredbama i uredbama sa zakonskom snagom, uz “iznuđeno“ preusmjeravanje i oslobađanje raznoraznih fondova, te radikalne rebalanse budžeta i iznimno velika i brza kreditna zaduženja, otvorena je neodbranjiva opcija stvarnog i željenog političko-ekonomskog populizma socijalističkog štiha, ali sada, stvarno, elementarno u nacionalno-državnom interesu. U stvari, sve ono što je do sada bila ogavna kvazipopulistička manipulacija, prevara i laž spram siromašnog pučanstva i obogaljenog realnog sektora i usluga, moglo je stvarno doći „na naplatu“ putem oštrih, ciljanih i smišljenih fiskalnih rezova britkom sabljom „vanrednog stanja“, u smislu dijametralno suprotne redistribucije javnog novca iz ralja nezasite nemani nepodnošljive ogromnosti javne potrošnje države, prema neklijentelističkom i efikasnom realnom sektoru proizvodnje i usluga. Svakako, i selektivno-pošteno prema desetinama hiljada naših ljudi u stanju ozbiljne „socijalne potrebe“. Nema sumnje da bi logičnim automatizmom došlo i do postupnog slamanja žilave „činovničke klase“ i njenog svođenja u prihvatljive okvire efikasnosti i „koštanja“.

Na užasavanje, globalističkim smakom svijeta, potrošenih neoliberalnih kerbera, to bi se svakako moglo nazvati i „državnim socijalističkim intervencionizmom“ na otvorenom još kucajućem kapitalističkom srcu, ali to ne bi bio prvi, a ni zadnji puta. U domaćem tužnom kontekstu, radi se o tome da bi personalno-stranački politički akteri ovog, podrazumijevajući, makar i djelimično uspješnog i vanredno-privremenog poduhvata, jednostavno pomeli na duge staze svoje političke suparnike.

Ali, vrlo brzo minuo je strah od upotrebe multigeneracijske „velike prilike“naših života: sa eskalacijom ubitačnog Covida-19 vaskrsnuo je negativno mutirani SDA-fadilizam sa svim, isto tako, fatalnim kolateralnim novozakonski-ekonomskim antimjerama. Cijela logika svega što ulazi pod kišobran Fadilove koronske-zakonske, i druge, strategije svodi se na logiku bavljenja zgubidanskim polukriminogenim ubrzanim klijentelističkim trošenjem međunarodno posuđenog i preusmjerenog budžetskog novca i to baš na isti način kao i do sada: u se, na se i poda se. Problem je samo u odsustvu svijesti da je već u neumitno pokrenutoj kapitalističkoj „proceduri“ ponude i potražnje, otpuštanje prije 100, nego 50 hiljada radnika do kraja ove godine, a nikog iz tzv. birokratskog javnog sektora i, prida, uz zadržavanje visine njihovih primanja. Kada se brzo „skrše“krediti, jedino ostaje nejasno koliko će potrajati stvarni novac na potrošnoj strani budžeta, ako više nema značajnog i ključnog dijela onih koji ga stvaraju u proizvodnji: preseliće se i oni na „sadaka-potrošnju“ u Zavode za zapošljavanje, dok traje-traje i, uglavnom, pravac-Njemačka. I sve to liči i priziva ozbiljan početak nepredvidljivog, možda i djelimično krvavog, kraja samo jedne od već više puta viđenih domaćih epoha straha, meteža i kolektivnog dekonstruktivnog ludila.

Ako je za utjehu, naš provincijalni, dominantno seoski primitivni fadilizam je i neka blijeda, ali dobrano vulgarizirana i uvrnuta, bjelosvjetska refleksija slamanja svijeta kakvog smo do sada poznavali i može se jasno prepoznati, ko to želi, univerzalna Adornova konstatacija o tome „da društvena moć odlučuje o tome šta je istina, a šta je samo mišljenje i da odbacuje kao hir, sve ono što nije u skladu sa njenim hirom“. Dodao je i „da se granica između zdravog i patogenog mišljenja u praksi iscrtava od strane prevlađujućeg autoriteta, a neznalačkim rasuđivanjem“.

Barem toga imamo napretek, ako je kome potrebno. Doduše, do sada smo jedino uspješno “odgađali“ sahrane, ali vrijeme naručenih smrti tek je pred nama. (Piše: Derviš ČIČKO)