San i java: Tuzlanski politički striptiz “A’ la carte”

Upornost lokalnih političara da se bave izmišljanjem paralelnih stvarnosti realnom životu svih ostalih, uglavnom njihovih žrtava, u dugom nizu godina koje su „pojeli skakavci“, nije ni izbliza toliko začuđujuća, kao samoubilački i neshvatljivi sabur samoistrebljenja običnog svijeta, konzumenata šarenih laža u javnom političkom prostoru. I po svemu sudeći, bosanskohercegovačka ponosna sirotinja, svikla na to da se „boji i ovna i govna“, čeka u tišini razarujeće bijede svakodnevice bolje dane, koji će zasigurno doći krajem naših života.

U međuvremenu, a nakon najnovijeg izbornog praznika demokracije, saznali smo u oksimoronskom zoologiju političarskom ono što smo i prije znali: sve je moguće, čak i nemoguće, te da su naša neutemeljena očekivanja i želje, ujedno i naša „krivnja povjerenja“, baš spram onog što nam se predizborno slagalo, po ko zna koji puta. A, to što je bilo juče, danas više ne vrijedi, čak ni pišljivog boba, a kamoli prisjećanja na otojč-prošlost kao obećanu ljepšu budućnost nadohvat ruke.

Tako su tuzlanske „recentne“ Jasminove, sasvim privatne utvare negdašnjih „komunjara“, potvrdile da su SBB-Fahrine janjičarske političarske pomije, DF-Željkove pihtijaste pizdunske patriote svih boja, uzrasta, polova i generacija, kao i neizbježni Kukin pravovjerni P(S)DA-ovac, sjajan i željeni koalicijski nadomjestak tuzlanskim crvenokošuljašima i njihovoj ubuđaloj srebroljubivoj kleptokratskoj vlastoljubivosti, bez presedana. Svi su dobrodošli, čak štaviše, samo da u pročelju hastala vladalačkog sve ostane (virgo) intacta, pa postignuto makar i višekratnom politikantskom himenoplastikom: Tuzlaci to žele i tu se formalno nema šta zamjeriti. Promjene nisu dobre, a još manje poželjne.

Ali, da bi tuzlanska uvrnuta, lafosocijaldemokratska „komunistička ruka iz groba“ imala i svoj zombijevski igrokaz i na razini TK, pobrinuo se opet famozni Kuko iz Banovići Sela, prihvatajući i za „svog“ premijera profesora K. Hodžića, zbunjenog i pogubljenog pijuna-radoholičara u očajničkoj pijačarskoj kombinatorici tuzlanskog Gradonačelnika. Ne treba sumnjati da je potpuno neozbiljno neutemeljena, a ozbiljno nepredvidljiva, petparačka ideja očajnika da sačuva ono „što se sačuvati ne može“. Nije valjda da će se moći proizvesti i ostvariti da premijer Vlade TK sa svojom ministarskom svitom i čitavom pratećom birokratskom bulumentom budžetlija, postanu samo jeftina zakrpa i sitan kusur kompenzacijske monstruoznosti nakane samospašavanja Gradonačelnika i njegove carističke vlasti kroz bezuslovnu većinu u Gradskom vijeću, za koju nema cijene koja se neće platiti trgovinom političkim uticajem.

Uostalom, šest sitnopolitikantskih farizeja SBB (3), DF (2) i PDA (1), na čijim titanskim ramenima trenutno stoji oficijelni politički, i svaki drugi, integritet vlasti gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, teško da će biti zadovoljavajuće „namireni“ samo kroz korupcionaško-kardovske kapacitete Gradske uprave i njenih javnih preduzeća, javnih ustanova itd. Primarno i odlučujuće to će biti razrješavano putem neprincipijelne bud-zašto-raspodaje i kadroviranja po institucijama TK, i u to nema ozbiljne sumnje. Posebno, što je ključno definirana i Premijerova odlučujuća uloga bezimenog, gluhog i nijemog skretničara dnevnozapovjednih direktiva iz zgrade bivše komande 2. korpusa. I tu je alfa i omega, početak i kraj politika za koje mislimo da definiraju i određuju kvalitet i perspektive svega onoga što nazivamo svojim životima.

Konačno, i svi drugi politički trogloditi, pseudoliberalni pajaci i klovnovi, koji principijelno „drže noge“ instituciji javnog interesa pri ovom bestijalnom simboličkom klanju, mogu biti sasvim zadovoljni: ako infantilno okrenu pospremačku glavu ili zatvore oči, možda se ništa lošeg ni ne događa, šemom „mrtva usta ne govore“.

Za sve nas, jedino može biti svojevrsna gubitnička kibicerska i platonska utjeha prisustvom političkom javno-eksplicitnom striptiz-baru „do gola“. Kada se vratimo kući puni vrelih utisaka, možemo se prepustiti jedino višekratnom (samo)zadovoljstvu tuđeg interesa. Možda je to ono što najbolje i radimo. (Piše: Derviš ČIČKO)