San i java: Tuzlanski energetski “Titanik”

(Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar – Foto: Dženat Dreković)

Nakon jedne cijele višegeneracijske i više nego slavne epohe ugljarstva i energetske razvojne civilizacijske revolucije Tuzle i njene šire regije, koja se protezala kroz gotovo vijek duga četiri političko-državna entiteta, suočili smo se sa sasvim neslavnim i kalimerovski demolirajuće nepravednim slomom historijski internacionaliziranog, ali potrošenog i odavno nepostojećeg brenda „grada uglja i soli“.

Radnička, rudarska Tuzla i tradicijska „crvena utvrda podno Ilinčice“, ostali su samo ganutljivo sjećanje na prohujala desetljeća života nekih drugih i drugačijih ljudi, koji se ubrzano neumoljivim biološkim slijedom konačnosti postrojavaju po gradskim „bijelim padinama“ vječnosti.

Malo ili gotovo ništa nije ostalo od tih slavnih vremena i sasvim je očigledno da se pred našim zamagljenim očima odigrao razvojno historijski „matrix-skok“ u neki sasvim novi univerzum, a da je sveukupna politička i (para)akademska Tuzla ostala izgubljena u vremenu i prostoru „ispružene ruke“ prema prošlosti, tragično je smatrajući sopstvenom i jedinom budućnošću i perspektivom.

BERLINSKI ZID U GLAVAMA

U stvari, tuzlanska kolektivna pamet i svijest, što god to bilo, ostala je fatalno zarobljena u virtualnom svijetu samozaljubljenosti i narcizma prijeratnih socijalističkih ekonomskih postignuća i ratnoodbrambenih dana proslavljenog „Tuzlanskog načina“ očuvanja civilizacijskih vrijednosti ljudskih prava i sloboda u najtežim vremenima razaranja i smrti. Ali, ništa od toga se samo od sebe „ne jede“.

U međuvremenu, vrlo brzo nakon toga i prije početka 21. vijeka, „pao je još jedan Berlinski zid“ u glavama i osvanuo jedan potpuno novi, za nas i postratni, tzv. tranzicijski svijet u postsocijalističkim zemljama i početak etabliranja novih političkih i društveno-razvojnih domaćih entiteta, baziranih na postulatima „divljačkog kapitalizma“ i novodržavno organiziranoj pljački šemom „sve je po zakonu“ i otimačini društvene, a naknadno državne imovine.

Ekonomski razvojni „čarobni štapić“  je preko noći prešao u ruke, uglavnom, novokomponiranih privatno-bogataških „elita gorih od rulje“. Bazična, hemijska i teška industrija u svom arhaičnom socrealističkom obimu, postale su „suvišne i nepotrebne“, pa su u pravilu po kratkom postupku „zakonski“ popljačkane, te konačno organizacijski devastirane i kadrovski obezglavljene. Ono što je preostalo, bilo je samo kolateralno „nužno zlo“ funkcionalne operativnosti održanja u životu energetskog sektora termoelektrana, uključivo i rudnika uglja. Ali, relativno privremeno i na kašikicu.

U takvom kolopletu Tuzlaci su ovih dana, navodno posljednji, saznali ono što već odavno „cijelo selo zna“, tj. da od investicije stoljeća i gradnje termoenergetskog bloka „Tuzla 7 nema ništa“, kako je to pjesnički nadahnuto posvjedočio i aktuelni premijer Vlade FBiH i slavodobitno odjezdio prema Šeheru. I tačka.

 Ali, to nije baš samo obična „tačka“, to je potpuno predvidljivo i dramatično strmoglavljivanje cijele tuzlanske regije, na čelu sa svojim famoznim glavnim gradom, prema bezdanu obećane (ne)izvjesnosti generaliziranog ekonomsko-razvojnog propadanja, čiji se negativni epilog teško može i sagledati, bez jeze i očaja.

PAMETNI SU GLUPOŠĆU BARBARIMA OLAKŠALI POSAO

Ponajbolja i vrlo bjelodana ilustracija autoimunom defektnošću proizvedene neumoljive propasti „neuništivog carstva uglja i soli“, svojim grotesknim detaljima paradoksalnosti ove potpuno tragične sage „imati, nemati“, meritorno se može parafrazirati filozofskom poslovicom vodećeg dvojca tzv. Frankfurtske škole, Adorna i Korkhajmera „da su pametni svuda svojom glupošću, barbarima olakšali posao“.

Naravno da je nakon gotovo 30 godina od okončanja rata deplasirano tretirati ekonomsko-razvojnu temu „gdje smo mi to bili“, nego je racionalnije i svrhovitije govoriti komparativno o tome gdje smo sada i kuda smo se to zaputili i to baš na eklatantnom primjeru „Tuzlanskog načina“, pobjednika u ratu i ponižavajućeg poraza u miru.

I zaista, „od Tuzle nema ništa“ i od njenog tradicionalnog 11. mjesta u FBiH po broju poslovnih subjekata na 1000 stanovnika, a još i manje od njenog posljednjeg mjesta, čak i u TK, po procentu radno sposobnog stanonovništva ili od osmog kantonalnog mjesta na listi broja učenika osnovnog obrazovanja od njih samo 78 na 1000 stanovnika. Još manje je za pohvalu da je gotovo 40 procenata Tuzlaka u stavci penzioneri (24.5 hiljada) i nezaposleni (14.5 hiljada), te da je „negativni natalitet“ preko 500, tj. razlika između broja umrlih i rođenih i td. Takođe, tuzlanski godišnji saldo proizvodnja-potrošnja je zabrinjavajuće negativan od  -420 miliona KM!

Uz sve to, finalno politički avanturističko dekapitiranje termobloka „Tuzla 7“ i objava fajronta u bircuz-kafani „Tuzlanska energetika“ nakraj  sela, označava početak stampedo-gubljenja većine radnih mjesta njenih redovnih „mušterija“ iz tehnološko-proizvodnog okvira rudnika „Kreka“, „Đurđevik“ i „Banovići“, te TE „Tuzla“. Bez ikakve sumnje, sudbina ogromne većine njihovih cca 6000 uposlenika je zapečaćena.

Radi se o tome da su na samrtnoj tehnološkoj postelji u fazi kliničke smrti termoblokovi 3., 4. i 5., te da će dežurni šeherski mrtvozornik i formalno potvrditi njihov letalni ishod najkasnije 2027.g., tj. koliko sutra, a da kineski zaglađenu i počešljanu „Šesticu“ čeka identična sudbina najkasnije 2035.g. Dakle, time prestaje i ozbiljnija potreba za budućim ulaganjem u ovaj lokalizirani cijeli sektor, a posebno će biti pogođen „Rudnik Kreka“, koji preko 90% proizvodnje  ciljano plasira u TE „Tuzla“, uostalom, kao i „Banovići“ sa svojih 70 %. Veći dio od nešto preko 600 uposlenika „Termoelektrane“ će istom analogijom postati „višak na tržištu rada“. Direktne i indirektne negativne posljedice po ekonomiju, prvenstveno Tuzle i TK, gotovo da su potpuno katastrofične nepredvidljivosti.

NE POSTOJE ADEKVATNI ZAMJENSKI KPACITETI

 Naravno, podrazumijevajući da aktuelna tuzlanska elektro-energetska proizvodna baza instalirane snage od cca 715 MW, daje preko 50% ukupne elektro-energije u Federaciji BiH, a da ni izbliza ne postoje adekvatni zamjenski kapaciteti, ne može se poreći da iz sadašnje komotne izvozničke pozicije, bespovratno srljamo u specifično energetsko ropstvo i posljedično ogroman porast cijena kroz uvoz električne energije.

Za svo to vrijeme i lokalni mudroserski kompradori eko-pizduni-hadumi, gušiće se zajedno sa svima nama ostalima u aero-džehenemu godišnjih “samo“ 57 hiljada tona sumpordioksida iz bukinjske „tvornice crnih snova“ i prida 950 tona čvrstih čestica i 3.5 miliona tona ugljendioksida i td., koji, ipak, ne dopiru niti blizu Sarajevske kotline.

Konačno, mora se konstatirati ono očigledno, tj. da smo se olakom gubitničkom snishodljivom nonšalantnom ravnodušnošću u tihoj tišini kutarisali „Tuzle 7“ i njenih najsavremenijih eko-performansi, kakvi god „argumenti“ bili navođeni, i zatvaranja prastarih „ubilačkih“ blokova 3., 4. i 5., uz sasvim neizbježnu kolateralnu gradnju postrojenje za odsumporavanje bloka 6.

To je ta „do juče“ nadohvat ruke bila eko-zelena-grana pod našim tuzlanskim  „socijaldemokratskim“ tustim guzicama, koju smo sami suicidalno i definitivno presjekli.

Padamo, a nadamo se da sanjamo i da ćemo se probuditi iz te more na sopstvenom jastuku i okrenuti se sa olakšanjem na drugu stranu. Jedino, nismo svjesni da te druge strane više nema. Kao i nas samih. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)

———————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)