Famozni „referendumski drugi oktobar“, samo jedan od desetina u nizu historijski presudnih izbora, zasigurno neće ništa dramatično promijeniti u odnosu domaćih političkih snaga, onih tzv. državotvornih i probosanskih i onih nekih drugih, međusobno tradicionalno lojalnih postizbornih suvladara. Ti „drugi“ nam se već više nego dvodekadno pokušavaju prikazati antidržavnim, izdajničkim i dindušmanima svega što se podrazumijeva pod državom Bosnom i Hercegovinom ili mrvicama onog što je još preostalo od njene unutarnje i spoljnje suverenosti.
Ali, svedemolirajuće galopirajuća politička praksa njihove zajedničke postratne simbiotičke vlasti u ovoj zemlji, u stvari, i stvarno proizvodi nužno svake izbore „historijskim izborima zadnje šanse“. Sve smo ih potpuno hladnokrvno proćerdali do sada, pa zašto ne bismo i ove. Zar ne?
Koliko god to zvučalo apsurdno i paradoksalno, u osvit još jednih u nizu presudnih historijskih izbora, uprkos potpuno upljuvanim i promuklim političarima od silnih hiperpatriotskih verbalnih taze ekstaza, može se sasvim komotno konstatirati da se radi o potpuno drugačijim stvarnim nakanama, kao i uvijek do sada: samo borba za posjed egoističnih carskih sinekura gole vlasti. I tu ima i neke uvrnute unutarnje logike.
Jednostavno, radi se o tome da je već odavno apsolutno ostvaren višedekadno strukturirani planogram i potpuno čvrsta okupacija državnog organizma i njegove sveukupne strukture do najsitnijih kadrovskih personalnih detalja, bratskim nacionalitičkim troetničkim „jurišem kroz institucije“, kako je to Rudi Dučke, „fantom slobode“, znao govoriti. Time je eksplitno zabetonirano i isto takvo „otuđeno vlasništvo“ nad efektivnom organizacijskom funkcionalnošću i krvotokom birokratskih tehnikalija, koje jesu stvarna i praktična država na svim razinama, pa i do sirotih činovnika u mjesnim zajednicama.
U stvari, krivi su na gotovo identičan način, zbog širenja neutemeljenog optimizma „olako obećane brzine“, romantičarski isprazni uhljeb-avanturisti, na jednoj strani, i notorni polit-prevaranti i lažovi, na drugoj strani, koji trabunjaju o istoj stvari, tj. o brzim postizbornim promjenama nabolje, o boljem životu i ekspresnom izlasku iz masovne socijalne bijede.
Sve to i jeste moguće, ali potpuno drugim, i kod nas nepostojećim, sredstvima efikasne pravne države i pararevolucionarno radikalnim zahvatom u apsolutno korumpiranu strukturu državnog administrativnog organizma, posebno onog sudsko-tužiteljskog. To bi značilo de facto demontažu glavnine etablirane i otuđene strukture uspostavljenog trostranačkog aparata dogovorene praktično vladajuće privatne „duboke države“, što god to značilo, nad društvenom cjelinom BiH.
Takođe, paralelno, sasvim je očigledna potreba i za kopernikanskim opsegom redistribucije društvenog bogatstva-proizvoda, koji svojom elementarnom nepravednošću i zloćom prizivaju gotovo i simboličku mjeru „lenjinističke“ sječe hrpe ekstremno nepravedno privilegiranih socijalnih grupa. Onih klasno-političarskih, prije svega.
Za takve zahvate, bez kojih ćemo ubrzano i neminovno potonuti u civilizacijski bezdan nestanka, neophodan je 2. oktobra masovan odziv na izbore, najmanje 70-postotni, te odmah postizborno rezolutnom „ulicom“ iste masovnosti natjerati „izabranike“ po skupštinama i vladama, da urade ono što su nam obećali.
Upravo je to jedini način da se stvari promijene u korist onih koji su pravi „vlasnici državne tapije“ i svega ostalog oko nas, i vidljivog i nevidljivog svijeta: sirotinja raja. I (ne)postojeća „poštena inteligencija“.
Konačno, sve pobrojano se čini potpuno nevažnim, minornim i beznačajnim trućanjem i jeftinim kafanskim tračevima, u odnosu na sveukupni transpolitički gigantizam sudara i „sukoba civilizacija“, čiji konačni rezultat će neminovno odrediti i sudbinu cijelog modernog svijeta a i „šire“: klinč Bakir Izetbegović-Denis Bećirović.
Pobjeda Bećirovića, tog bezličnog partijskog aparatčika ogromnog ega i hibridnog polit-surogata razočarajuće praznine i splin-osobnosti, jedino je „vrijedna“ samo kao poraz Izetbegovića. Obrnuti epilog je sasvim bezvrijedan. Variatio delectat. Apsolutno. (Piše: Derviš ČIČKO, društveno-politički analitičar)
Krivo srastanje gospodine …. Krivo srastanje…kao kad bogate prose za miraz a talon nose ružni i opaki sa nečuvenom moći da tjeraju što zažele mnogo ih je i strašno galame …obično razbiju sva ogledala na koja naiđu da ne ostane ni pomen na ljepotu… još uvijek slave svoj blagdan 13 -ti svibnja… krivo srastanje gospodine … krivo srastanje….